Više od 47.000 pripadnika indonezijskih policijskih snaga i vojske te 20.000 gradskih policajaca prošlog četvrtka 27. lipnja okupiralo je ulice Jakarte. Silno ljudstvo bilo je spremno dočekati prosvjednike protiv odluke Ustavnog suda o regularnosti predsjedničkih izbora održanih prošlog travnja. Naime, u travnju je pobijedio general Joko Widodo, ali pristaše njegova glavnog protivnika Prabowe Subiante pobjedu su proglasile namještenom i masovno izašle na ulice, što je završilo sa šest ubijenih i nekoliko stotina ranjenih, pa je vrući krumpir završio na ustavnom sudu.

Koji dan kasnije, 30. lipnja, na ulicama sudanskih gradova tisuće građana tražile su uspostavu civilne i odstupanje prijelazne vojne vlasti, zasjele na čelo zemlje nakon krvavih demonstracija protiv drastičnog rasta cijena hrane i predsjednika Omara al Bašira jer je promjenom ustava htio zadržati vlast. Al Bašir je odstupio, no privremeni generali nikako da predaju vlast civilima, što je izazvalo ‘početak revolucije’, kako glavni vođa prosvjeda Amdžad Jusuf opisuje trenutno stanje. Vojska je uzvratila na vojnički način: sedam mrtvih i dvije stotine ranjenih.

Tri tjedna prosvjeda u Hong Kongu protiv kontroverznog nacrta zakona o izručenju stanovnika bivše britanske kolonije kineskom pravosuđu pod utjecajem KP-a kulminiralo je 1. srpnja masovnim izlaskom građana na ulice povodom 22. godišnjice vraćanja kolonije Kini, što se pretvorilo u obranu ljudskih sloboda.

Indonezija, Sudan i Hong Kong samo su tri zadnja događanja naroda unatrag desetak dana. Prije toga Prag, Kazahstan, Alžir, Venezuela… Čini se da bi 2019. doista mogla biti godina prosvjeda, predviđa The New York Times.

Do sada najveći prosvjed u Hrvatskoj, onaj protiv preuzimanja Stojedinice na Trgu bana Jelačića 1999., danas se čini kao intimno okupljanje u odnosu na 250.000 praških demonstranata koji su nedavno tražili ostavku premijera Andreja Babiša, optuženog za korupciju. Bio je to najveći prosvjed u Pragu od pada Željezne zavjese.

Početkom lipnja policija u Kazahstanu uhitila je tisuće građana zbog prosvjeda protiv izbora za novog predsjednika, prvih u 30 godina, smatrajući novoizabranog Kasima Jomart-Tokajeva produženom rukom Nursultana Nazarbajeva poslije njegova odstupanja. Nakon žestokih travanjskih prosvjeda u Alžiru predsjednik Abdelaziz Buteflika morao je otići s dužnosti.

Građani Venezuele stalno su na ulici zbog katastrofalne ekonomske krize i pripetavanja oko vlasti između Guaidoa i Madura.

Nakon pobjede oporbenog kandidata za gradonačelnika Istanbula tisuće euforičnih građana na ulicama doživljene su kao podsjetnik Erdoganu na to što bi se moglo dogoditi na sljedećim predsjedničkim izborima…

Bez obzira na udaljenost i kontinente, bez obzira na motive pojedinih buna, politolozi tvrde da su ovi nemiri odraz globalnog trenda u kojemu mase zahtijevaju od vlasti više odgovornosti i polaganja računa.

Demos protiv autokrata. Prema istraživanju dvoje profesora sa švedskog Sveučilišta u Göteborgu, Anne Lührmann i Staffana I. Lindberga, od 1994. godine val autoritarnosti raste u 75 zemalja, toliko različitih kao što su Brazil, Burundi, Mađarska, Rusija, Srbija i Turska. U manje od tri desetljeća nakon što su čuveni američki politolog Francis Fukuyama i njegovi istomišljenici proglasili liberalnu demokraciju vječnom u svijetu traje treći val autokratizacije, tvrde Šveđani.

To se događa, kažu oni, i u zemljama u kojima se ona formalno ne događa, ali korupcija visokih dužnosnika, osobito ako prolazi nekažnjena, neučinkovitost sudstva i rastuća nejednakost između bogatih i siromašnih tjeraju narod na ulice.

Dok s jedne strane autoritarnost jača, s druge globalni politički pomaci dovode do toga da građani očekuju demokratsku odgovornost, pa se od 2010. sve više mobiliziraju ljudi koji to ranije nisu činili, uključujući etničke manjine i mlade (ne i studente, kao što je to u SAD-u i Europi bilo 1968. ili u nas 1971.), dajući na znanje da im je pun nos korupcije i grabeži za osobnu korist. Neki tako glasuju za populiste, koji im obećavaju vraćanje vlasti narodu, a drugi izlaze na ulice.

Nakon završetka Hladnog rata svi su odjednom bili demokrati, ali demokratske promjene u mnogim postsovjetskim državama baš i nisu bile demokratske. Vođe su zaboravile reformirati policiju i sigurnosne institucije te nisu stvoreni mehanizmi koji bi opravdali očekivanja urbane srednje klase o demokratskoj odgovornosti, kaže Erica Marat s američkog Sveučilišta za nacionalnu obranu, specijalizirana za praćenje demokracije i sigurnosti u državama bivšeg sovjetskog bloka.

Jedan od važnih razloga za mobilizaciju utjecaj je društvenih medija. Putem njih danas je puno jednostavnije pokrenuti mase i uvjeriti ih u razlog protesta, ne i u suštinu. Kada se u nas prosvjedovalo protiv Istanbulske konvencije, anketirani sudionici nisu imali pojma što ta konvencija zaista sadrži. Zbog površne upućenosti, a i zbog činjenice da su prosvjedi vođeni putem medija decentralizirani, mnogo se češće no ranije raspadaju prije postignutog cilja, što može stvoriti ciklus prosvjeda i nestabilnosti, kaže sociologinja Helen Margetts s Oxforda, autorica knjige o prosvjedima i društvenim medijima.

Koliko je ulica moćna? Unatoč krvavim demonstracijama, indonezijski ustavni sud proglasio je sporne izbore važećima. Sudanski predsjednik Al Bašir uhićen je i optužen za korupciju, ali general koji je nakon njega učvrstio vlast poslao je vojsku protiv onih istih demonstranata koji su ga doveli na vlast. Češki Andrej Babiš čvrsto se drži položaja poručujući da će učiniti Republiku Češku ‘ponovno velikom’. Maduro se zubima drži vlasti unatoč tomu što mu narod Venezuele masovno bježi iz zemlje i gladuje. Žuti prsluci? Macron je izdržao sve to žutilo na ulicama francuskih gradova. U kontinentalnoj Kini mnogi zapadno obrazovani profesionalci, od kojih bi se očekivalo da suosjećaju s hongkonškim prosvjednicima, smatraju ih budalastim jer su im osobna prava važnija od općeg gospodarskog napretka.

Što se događa s prosvjedima, dobro pokazuje i prošlogodišnja masovna pobuna Amerikanaca protiv slobodnog nošenja oružja. Nakon masakra 17 učenika u jednoj školi na Floridi preživjeli su učenici putem medija pozvali na ulice američkih gradova milijune građana da zahtijevaju oštriji zakon o nošenju oružja.

I doista, milijuni su izašli na ulice, od Washingtona do San Francisca, a promjena zakona o nošenju oružja postala je glavno političko pitanje, no nakon toga dogodilo se nije ništa. Kongres je odšutio cijelu stvar, a ni kandidati u novoj predsjedničkoj kampanji sada to ne spominju kao problem, čije bi im rješenje donijelo prilično glasova. I tako do sljedećeg masakra.