Ovaj običaj odvojenog pokopa srca i tijela u skladu je s habsburškom, ali i srednjovjekovnom aristokratskom tradicijom. Srca mnogih habsburgovaca pohranjena su u bakrene ili srebrne urne u kapeli Loreto desno od glavnog oltara u bečkoj crkvi Sv. Augustina, dok im se balzamirana tijela nalaze u carskoj grobnici u kapucinskoj crkvi.

No želja Otta von Habsburga da se njegovo srce pokopa u Mađarskoj nije samo stvar tradicije, već i izraz njegove nostalgije i ljubavi prema imperiju u kojem je prije Prvog svjetskog rata Mađarska bila glavni partner Austrije.

Ništa manje nije važna ni činjenica da je on svojevremeno bio učenik u benediktinskom samostanu u Pannonhalmi. Ondje je učio mađarski, književnost i povijest te završio srednju školu. Nedugo nakon pada komunizma 1990. godine posjetio je gradić i stavio cvijeće na grobove svojih učitelja, a u knjigu gostiju potpisao se kao 'benediktinski učenik'.

Srce kao sjedište duše i mudrosti

Zaseban pokop tijela i srca vrlo je star običaj. Stručnjaci smatraju da se temelji na ideji svojstvenoj mnogim duhovnim tradicijama, od keltske i grčke, preko indijske do kineske i judeokršćanske, da je srce sjedište duše, osjećaja, hrabrosti i svijesti. U Bibliji se ono tek desetak puta spominje kao organ, a više od 1000 puta kao simbol unutrašnjeg čovjeka i njegova duha te kao sjedište inteligencije i mudrosti. Ako se crkva križnog oblika poistovjećuje s Kristom, oltar se nalazi u njegovu središtu, na mjestu srca.

Običaj razdvajanja tijela od unutrašnjih organa bio je prvo uvriježen u egipatskoj tradiciji radi lakšeg balzamiranja. Budući da je za zagrobni život bilo važno očuvati cijelo tijelo, unutarnji organi su se odvajali i pohranjivali u posebnim posudama – u jednoj srce i pluća, u drugoj jetra i mjehur, u trećoj želudac i dugo crijevo, a u četvrtoj kratko crijevo.

Sanitarni razlozi

Rani kršćani su vjerovali da će njihova tijela ponovno ustati pa nisu previše marili hoće li ih pojesti lavovi, mravi ili crvi. Odvojeno pokapanje srca u kršćanskom je svijetu oživljeno između 12. i 18. stoljeća, osobito među plemstvom. No ono je više imalo sanitarni i sentimentalni nego vjerski značaj. Budući da su se plemići i crkveni velikodostojnici obično pokapali u crkvama, bilo je praktično iz tijela izdvojiti unutrašnje organe kako bi se olakšalo balzamiranje tijela i smanjio smrad njihova raspadanja.

Srca mnogih papa - od Siksta V. (1590) do Benedikta XV. (1922) također su pohranjena odvojeno u samostanu Tre Fontane u Rimu.

Povjesničari bilježe romantičnu priču o srcu britanskog pjesnika Percyja Bysshea Shelleya koji se utopio u Italiji 1822. godine. Talijanski sanitarni zakoni nalagali su da se tijela utopljenika odmah kremiraju. Spaljivanje Shelleyeva tijela pratili su dvojica pjesnika Leigh Hunt i George Gordon Lord Byron, te biograf i pustolov Edward John Trelawny. Navodno je Trelawny iz tijela u plamenu, dok su se Shelleyeva rebra rastvarala, ugrabio vruće srce koje se pušilo. Vidjevši to Lord Byron je uzviknuo: 'Nemoj to ponoviti sa mnom. Neka moj leš istrune tamo gdje padne!' No Byronu se ova želja nije ispunila. Njegovo je srce pokopano u Grčkoj u Missolonghiju, gdje je umro, dok je tijelo poslano na ukop u Veliku Britaniju.

Posljednji poznati slučaj ovakvog kršćanskog pokopa bio je pogreb britanskog pjesnika Thomasa Hardyja 1928. Njegovo tijelo počiva u Westminsterskoj opatiji, a srce u Dorsetu pored njegove prve supruge.