Komisija Iustitia et pax Hrvatske biskupske konferencije održala je sjednicu pod predsjedanjem sisačkog biskupa Vlade Košića, predsjednika Komisije, 8. veljače 2012., u zgradi HBK u Zagrebu. A Tiskovnom uredu HBK je trebalo do jučer da priopći kako su članovi raspravljali o temama s kojima će se Komisija baviti tijekom ove godine: socijalna pitanja s naglaskom na ostvarivanje prava na rad, jednakopravnost Hrvata u Bosni i Hercegovini, prirodna dobra i javna poduzeća u Republici Hrvatskoj, migracijska pitanja te žrtve ratnog zločina silovanja (sasvim sigurno i u vezi akcije udruge žene žrtve silovanja iz Vukovara). Dakle, znamo čime će se baviti, ali ne i čime se bave.

Doduše, Komisija je dodala svoj obol obračunu s ministrom zdravlja dr. Rajkom Ostojićem pa se poziva na vlastitu izjavu od 26. studenog 2004. koja je bila objavljena u povodu rasprave o medicinski potpomognutoj oplodnji te se ponovno naglašava moralno načelo poštivanja svakog ljudskog bića od časa začeća i potreba da se zaštiti njegova prava na život. 'Komisija poziva sve odgovorne u društvu, osobito one na vlasti, da briga za zajedničko dobro bitno uključuje i zaštitu prava na život svakog ljudskog bića od časa njegova začeća', kaže se na kraju priopćenja.

I sve bi tu bilo manje više u redu, manje više očekivano i manje više predvidljivo, kao i uvijek kada trudbenici za pravdu i mir stavljaju glave na okupu da nije bilo jedne rečenice, usred priopćenja, koja glasi: 'Članovi su se osvrnuli na aktualno stanje u crkvi i društvu.' I to je to. Ništa drugo? Ne, samo su to kazali. Jesu li možda time najavili nekakvu izvanrednu izjavu? Nije jasno i ni iz čega se to ne bi zaključilo, no možda nas iznenade.

Jesu li možda komentirali kaos kojeg su u Splitu stvorili snijeg, bura te braco i seka Kerum? Nije isključeno. Jesu li samo, onako, komentirali naslovnice novina i portala i po koji trač s Markova trga ili s Pantovčaka, možda zaključivali je li u pravo predsjednik Josipović ili pak u natezanju na temu ja sam bolji predsjednik od tebe pobjeđuje Mesić (što bi ekipa iz crkve jako teško, mora se reći, priznala), jesu li bacili karte za tarot, gatali iz kave ili razmatrali navodnu želju kardinala Bozanića da na čelu Centra za socijalni nauk crkve dođe potpredsjednica HSS-a, diplomirana teologinja Marijana Petir (kojoj možda još nitko nije rekao koliko bi joj tada bila plaća, dakako, ne baš osobita), ne zna se točno. Ma što velim, ne zna se ništa!

Jer još jednom iz crkvenih do grla zakopčanih glasnika i biskupskih kancelarija stiže magična rečenica o brizi za 'aktualno stanje u crkvi i društvu'. Dapače, članovi Komisije Iustitia et Pax su se na to osvrnuli! Pa, dobro, što su kazali? Ništa. O Crkvi ništa? Ništa. O društvu pak nešto? Ništa, osim što su podsjetili ministra Ostojića da nije dobro abortirati i da nije korektno petljati s embrijima, štoviše, jer i on je to bio. Hm, zašto onda priopćenje u kojem se, zapravo, ništa i ne kaže?

Ako ste pratili, nedavno smo imali na portalu temu o odnosu Tiskovnog ureda Zagrebačke nadbiskupije prema novinarima svjetovnih medija. Tada smo, između ostalog, prenosili izjave kolege koji su frustrirani tim odnosom. Hrvoje Crikvenec, urednik portala Križ života nam je kazao i ovo: 'Kako su svjetovni mediji sve češće pisali o financijskim i drugim malverzacijama Kaptola (primjerice slučaj Brajša) Kaptol se odlučio na potpunu šutnju i distanciranje od svjetovnih medija za koje misli i o kojima govori samo u smislu 'crkvenih neprijatelja protiv kojih se valja boriti. Važno je, tome u prilog, posjetiti kada su to građani i porezni obveznici zadnji puta mogli pročitati intervju s kardinalom Bozanićem i u kojem mediju? Nadalje, kada je itko od niže rangiranih dužnosnika Crkve promptno reagirao, nastupao u nekoj emisiji ili davao izjave kada su mediji tražili određene informacije i gradili teme koje nisu išle u prilog Crkvi? Kaptol govori samo kada primjerice Papa dolazi u Hrvatsku, kada to zahtijeva svečarska atmosfera. Ili samo onda kada ima pripremljeno priopćenje koje šalje tim istim novinarima-neprijateljima, od kojih tada kao da traži uslugu: 'Mi smo napisali, vi citirajte i 'spamajte' svoje čitatelje našim predugim i iscrpnim dokumentima u kojima na kraju nema ništa nova.' Takvo djelovanje Tiskovnog ureda Zagrebačke nadbiskupije nije ni na tragu dosadašnjih crkvenih dokumenata, a posebno ne na tragu dokumenata Drugog vatikanskog koncila.'

Ono što je kolega Crikvenec želio drugim riječima kazati i što poručuje nova doza mumljanja jednoga važnoga tijela HBK jest da svima nama pa i crkvi treba otvoren govor. Sintagma 'otvoren govor', ili grčki parrhēsia (παρρησια (παν = sve + ρησις /ρημα = govor), kako tumači profesorica Jadranka Brnčić s Filozofskog fakulteta u Zagrebu, inače angažirana vjernica, prvi se put pojavila u grčkoj književnosti, u Euripida u petom stoljeću prije Krista te doslovno znači: sve govoriti, odnosno govoriti slobodno i otvoreno.

Parezija je govorna figura antičke retorike što je govornik koristi kada otvoreno govori o neugodnim istinama bilo da se tiču pojedinaca ili društva. Parezija je potpuno iskrena, izravna, osobna – njezinu istinitost jamči osobnost onoga koji govori – i zbog svega toga potpuno smiona: iznoseći štošta drukčije od onoga što vjeruje većina, govornik se izlaže riziku (gubitku popularnosti, političkom skandalu, sankcijama). U Evanđeljima na grčkom riječ parrhēsia pojavljuje se na desetak mjesta (Mk 8,32, Iv 7,4, Iv 7,13, Iv 7,26, Iv 10,24, Iv 11,14, Iv 11,54, Iv 16, 25, Iv 16, 29, Iv 18,20). Na europske jezike prevodi se kao: otvoreno govoriti, ne činiti ništa u tajnosti, javno govoriti, a svaki put riječ je o Isusovu odnosu prema onim Židovima čija je glavna karakteristika u ponašanju – licemjerje.

Isus je otvoreno govorio farizejima što vidi, misli i naučava; govorio je javno, na javnim mjestima i svima bez razlike. Kritizirao je licemjerje i taštinu pismoznanaca i farizeja koji su voljeli isticati svoja vjerska obilježja da bi se pokazali pobožnima te na vjernike stavljali ogromna bremena propisa dok su zapravo, kako kaže Isus, sami 'jedno govorili, a drugo činili' (Mt 23, 1-7). Bilo bi lijepo da biskupi i članovi raznih komisija HBK-a prakticiraju parrhēsia, da govore otvoreno, da nam kažu što misle, da otvore karte, da ne kibiciraju kad je stanje teško, da ne kalkuliraju ako se mora kazati nešto što i njih obavezuje.
Govornik, biskup, član neke komisije HBK, a da ne govorimo ako se bavi promocijom pravde i mira, u idealnim okolnostima, koje nisu naše, upušta se u otvoren govor, jer smatra da je iznošenje istine njegova (moralna) dužnost, da to mora učiniti kako bi pomogao i sebi i drugima da se dođe do istine. Parezija je, zaključuje prof. Brnčić, bitno obilježje demokracije: srž građanske hrabrosti i angažmana.
Biskup Vlado Košić i članovi njegove komisije, daleko su od tih ideala.