Za očekivati bi bilo da će znanstvena postignuća s vremenom smanjiti ovu tisućljetnu opsesiju uništenjem, no to se očito ne događa. Naprotiv, čini se da znanost samo stvara nove razloge za brigu, piše Michael Moyer u uvodu u glavnu temu rujanskog izdanja časopisa Scientific American nazvanu 'The End'.

Na kraju krajeva, neki od najgorljivijih apokaliptičara i sami su bili ili još uvijek jesu znanstvenici Bill Joy, suosnivač i svojevremeno glavni stručnjak tvrtke Sun Microsystems upozoravao je da bi nano-roboti jednog dana mogli izmaknuti kontroli i u nedostatku materijala za replikaciju praktički pojesti Zemlju. Astronom Martin Rees javno se kladio da će do 2020. najmanje milijun ljudi izginuti u biološkoj katastrofi – bilo namjerno izazvanoj ili slučajnoj. Brojni klimatolozi najavljuju katastrofične prognoze globalnog zagrijavanja, a nikako ne bi trebalo zaboraviti ni teoretičare demografskih bombi poput Thomasa Roberta Malthusa, koji je još u 19. stoljeću 'predvidio' da će povećanje broja stanovnika na Zemlji uzrokovati glad i razaranja. Proročanstvo se nije obistinilo, međutim, svako toliko pojavi se neki novi Malthus. Tako je biolog sa Stanforda Paul R. Ehrlich 1968. godine u svojoj knjizi 'Populacijska bomba' procijenio da ljude od globalne gladi dijele još samo dva desetljeća.

Znanost možda može biti jedan od krivaca, no ona pruža i odgovor na pitanje odakle tolika tjeskoba. Neki stručnjaci smatraju da apokaliptični užasi hrane naše kolektivne strahove od zbivanja koja nisu pod našom osobnom kontrolom. Sociolog John R. Hall, sociolog na University of California i autor knjige 'Apokalypse: From Antiquity to the Empire of Modernity', smatra da je strah od nuklearnog rata i uništenja okoliša bio jedan od ključnih čimbenika koji su pokrenuli rađanje kontrakulture 1960-ih.

No u posljednjem desetljeću svjedoci smo još ozbiljnijih razloga za strah. 'Nakon događaja kao što su 11. rujna, velika recesija i ekološka katastrofa BP-jeve naftne platforme, ljudi se počinju pitati – ne samo luđaci i čudni sektaški zeloti – može li suvremeno društvo riješiti svoje probleme', kaže Hall.

Ovaj impuls je dijelom posljedica naše urođene potrebe za traženjem uzorka – mi smo na kraju krajeva stvorenja savane, programirani da otkrivamo trendove u svijetu oko nas. Nama je za opstanak važno predvidjeti opasnosti i poduzeti mjere opreza. U našoj je prirodi da iz složenih podataka kojima smo okruženi ispredamo jednostavne priče. Posljednjih desetljeća ovaj fenomen potenciraju i mediji kojima pretvaranje složenih zbivanja u karikature kriza odlično leži.

No želja da se strašni događaji interpretiraju kao kraj civilizacije ima korijene u još jednoj ljudskoj osobini – taštini. Naime, svi mi rado mislimo kako živimo u posebnom, možda čak presudnom trenutku u povijesti. 'Vjerovanje da je trenutak u kojem živimo u svakom pogledu ključan - bilo u dobrom smislu ili u lošem ili pak u smislu konačnog kraja čovječanstva - dio je fundamentalne ograničene perspektive naše vrste', smatra Nicholas Christenfeld, psiholog na University of California u San Diegu. Zamišljanje kraja svijeta omogućuje nam da se osjećamo posebnim.

Konačno, strah od apokalipse vjerojatno odražava i najtemeljniji od svih strahova – onaj od naše vlastite smrtnosti. No kako god se osjećali i što god mislili, promjena je dio prirode svijeta u kojem živimo, a krajevi su njegov neizbježan sastavni dio. U svojem novom broju Scientific American stoga na zanimljiv način prognozira kolike su vjerojatnosti da će civilizacija biti uništena u pandemiji, naletima asteroida ili pak u presušivanju resursa kao što su nafta i plin.