Nešto ipak nije trulo u državi Danskoj! Na ranglistama najsretnijih naroda, Hamletovi se nasljednici ubrajaju među najsretnije i najzadovoljnije nacije, odmah uz bok Šveđana i Nizozemaca, dovoljno da ih većina teoretičara i analitičara društveno-ekonomskih procesa uzima kao uzor i mjernu jedinicu za sreću. Još od istraživanja američkog psihologa Edwarda Dienera devedesetih godina, optimistični Danci i Nizozemci stalno su na čelu lige nacija najzadovoljnih životom, za razliku od nekih europskih zemalja s visokim BDP-om poput Francuske, no pravi razlog za to još se ne zna.

Zašto su Danci sretniji od bogatijih Britanaca ili Amerikanaca, a raspjevani Talijani depresivni (čak i prije nedavne svjetske depresije), unatoč stereotipu o veselim Južnjacima i tmurnim Sjevernjacima?

Odgovor bi mogao biti (i) u genima!

U društvu krutog kapitalizma, u kojemu je jedino važno natjecanje i uspjeh, živimo duže, sigurnije i luksuznije od prijašnjih generacija, kako kaže francuski ekonomist Daniel Cohen, no je li više uvijek i bolje, pitaju autori nedavno izašle knjige 'Ljudska sreća i težnja za maksimalnim', autora Hilke Brockmann i Jan Delhey. Drugim riječima, jesmo li sretniji? Kako biti sretniji i što je to uopće sreća jedne nacije?

Nakon bezbroj teorija u kojima se ona mjerila visinom BDP-a, stupnjem zaposlenosti, kvalitetom upravljanja državom, zaštitom okoliša, svladavanjem korupcije, pouzdanošću pravne države ili mjerama socijalne zaštite, te brojne znanstvene literature koja bi se mogla svesti pod 'geografiju sretnih nacija', dvojica profesora ekonomije s britanskog Sveučilišta Warwick, Andrew Oswald i Eugen Proto, u svojoj tek izašloj studiji krenuli su jednim novim putem, nastojeći dokazati da su i geni moguća ulaznica za sreću jednog naroda, polazeći od Danaca kao referentne točke.

Prateći različitost genoma pojedinih populacija u 131 zemlji, istraživači su i sami bili iznenađeni rezultatima: što je genetska udaljenost od prosječnog genoma Danaca bila veća, narodi su se osjećali manje sretnima i obrnuto, neovisno o geografskom smještaju, religiji, materijalnom stanju i kulturi. Što je, dakle, neki narod genetski sličniji danskom, to bi trebao biti zadovoljniji onime što ima i kako živi.

Potkrepljujući svoju tezu, Oswald i Proto su istraživali i Amerikance danskih korijena, te se opet iznenadili: Amerikanci danskog podrijetla zadovoljniji su od, recimo, Amerikanaca njemačkih korijena.

Možemo li time objasniti i zašto su na ne tako davnoj UN-ovoj listi od 156 zemalja prema stupnju zadovoljstva Hrvati na relativno pristojnom 58. mjestu, unatoč zastrašujućoj nezaposlenisti, dramatičnom javnom dugu i srozanom životnom standardu građana; mnogo zadovoljniji od, recimo, Srba na 118. mjestu, ali ni približno sretni kao Danci? Ili zašto Japanci na svojoj koži osjećaju tzv. paradoks sreće, koji kaže da ona ne raste proporcionalno s ekonomskim bogatstvom?

I na ranglisti 36 članica Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD) iz 2013. godine zadovoljni su se Danci našli na samom vrhu, odmah iza Šveđana i Norvežana, dok su se Nijemci kao ekonomski najmoćniji Europljani smjestili tek na 18. mjesto, iza Meksika i Brazila. Kad bi se zadovoljstvo računalo prema visini prihoda, stupnju obrazovanja i stopi zaposlenosti, lista bi trebala biti obrnuta, ali nije. Na skali indeksa od 0 do 10, stanovnici članica OECD-a poput Estonije, Grčke, Madžarske, Portugala i Turske drže prosjek od samo 5.5, za razliku od Kanade, Danske, Norveške i Švicarske koje su dosegle razinu višu od 7.5, pri čemu su žene (6.7) neznatno zadovoljnije od muškaraca (6.6), a visokoobrazovani (7.2) sretniji od neškolovanih (6.2).

Oswald i Proto pretpostavljaju da važan dio genetske razlike proizlazi iz mutacije gena koji kontrolira hormon sreće serotonin u mozgu (vjerojatno važne u razvoju depresije), pa pišu kako Danci imaju najvišu razinu zadovoljstva i najniži udio mutacije u populaciji, kao i Nizozemci među kojima je takva mutacija vrlo rijetka, za razliku od rezervirano zadovoljnih Nijemaca u kojih je relativno česta i mrzovoljnih Talijana u kojih je depra-gen najčešći.

Je li se time ekonomija i genetika našla na skliskom terenu? O njihovoj povezanosti, koju neki nazivaju genoekonomijom, već su se vodile žustre rasprave, a jedan od onih koji u svojim istraživanjima također koristi podatke o globalnoj genetskoj raznolikosti, jeste i Enrico Spolaore, profesor ekonomije na sveučilištu Tufts nedaleko Bostona, inače privatnoj instituciji posvećenoj obrazovanju novih lidera za svijet u mijeni. Takav pristup, kaže Spolaore, može pomoći kreatorima politike da smanje prepreke u tokovima ideja i inovacija u cijeloj populaciji. No neki pritom upozoravaju na tzv. 'štapić problem', uvjerenje da je raznim metodama i tumačenjima statističkih podataka moguće u svemu utvrditi genetsku uvjetovanost, pa i u korištenju štapića pri jelu u Azijata. Ekonomisti Quamrul Ashraf i Oded Galor pisali su također o genetskoj raznolikosti i ekonomskom razvoju, izazvavši burne reakcije zbog 'nerazumijevanja složenosti migracija u ljudskoj povijesti', kako su to formulirali kritičari.

Dakako, genetska predispozicija za sreću nije sama po sebi jamstvo za zadovoljstvo jedne nacije, pa u prvom Izvješću o sreći u svijetu, kojega je UN objavio prije dvije godine, a i mi smo o njemu pisali, stoje i praktične upute kako je doseći: pomoći svima da zadovolje osnovne potrebe, jačati društvene sustave, provoditi aktivnu politiku rada, brinuti za mentalno i fizičko zdravlje građana, promicati sućut, altruizam, poštenje i - odolijevati hiper-komercijalizmu.

A Danci su očito već davno shvatili da im bez toga ni sami geni ne bi pomogli u potrazi za životnim optimizmom.