Očekuje se rezolucija Vijeća sigurnosti UN-a kojom će se još jače sankcijama udariti po zločinačkom režimu sirijskoga predsjednika Bašara al Asada, ali Moskva, stalna članica Vijeća, odbija potpisati bilo što iznad toga, tako da ni SAD ni NATO ne mogu ništa osim prijetiti Damasku. Ali u pitanju nije samo kredibilitet Saveza, koji nije dvojio kada je trebalo udariti po Gadafiju, već i predsjednika Baracka Obame koji bi, zbog svakodnevnih civilnih žrtava te preko 3.000 nestalih, trebao učiniti više od trbuhozborstva putem državne tajnice Hillary Clinton
Nakon jučerašnjeg susreta šefice američke diplomacije s predstavnicima sirijske oporbe nastanjene u SAD-u, Hillary Clinton je tek uspjela kazati da je predsjednik Al Asad ‘izgubio legitimnost pred sirijskim građanima’, da SAD ‘podržava sirijski narod’ te da njena vlada ‘osuđuje nasilnu kampanju sirijskog predsjednika tražeći od njega da hitno prekine pokolj’.
Foreign Office je prije nekoliko dana dao do znanja da se opcija napada na Siriju uopće ne razmatra, a ako u Pentagonu to i imaju na dnevnom redu, a sasvim sigurno imaju, to neće biti spomenuto od strane predstavnika Obamine administracije jer se za sada sve svodi, kako je pojasnio glasnogovornik State Departmenta Mark Toner, na proučavanje nekoliko novih sankcija. Prije svega, na penalizaciju trgovine nafte i plina (trećina sirijskih izvoznih resursa ovisi o energentima).
U svibnju je SAD uveo prve sankcije: tamošnje ministarstvo financija je objavilo da će biti zaleđeni računi predsjednika Al Asada i šestero njegovih najbližih suradnika te je zabranilo američkim poduzećima da posluju s režimom u Damasku.
Ali republikanac John McCain (Obamin protukandidat 2008) i nezavisni zastupnik Joe Lieberman u Kongresu traže nešto više, što se Obama za sada ne osuđuje izgovoriti, a trebao bi, jer bi to jako puno značilo opoziciji na ulicama Sirije: da zajedno sa zemljama EU-a i NATO-a te drugim saveznicima neopozivo zatraže odlazak Al Asada.
Od nedjelje Al Asad mučki puca tenkovima po civilnim zgradama Hame, mrtvi se broje u stotinama i svijet zadivljuje hrabrost građana koji se opiru teroru još od ožujka praktični goloruki, tako da se riječi osude Hillary Clinton tumače kao teška naivnost. Brutalna represija koja je prouzročila najmanje 1.500 mrtvih, nestanak najmanje 3.000 građana (za kojih gotovo da nitko na Zapadu ne pita) te mučenje stotinu političkih zatvorenika, još uvijek nema adekvatnog odgovora ni EU-a ni SAD-a. Ako je suditi prema ponašanju Moskve u Vijeći sigurnosti, niti UN neće ništa posebno ponuditi sirijskoj populaciji koja se bori protiv gnjusne diktature.
Washington je paraliziran zbog straha od veće destabilizacije Bliskog istoka te od blokade Rusije i Kine s kojom ispod stola dogovara novo zaduživanje.
Sirijski građani, izolirani, bez medija, bez organizirane opozicije, iznevjereni od svih, pa i od dobitnika Nobelove nagrade za mir za 2009, ulaze u najteži i najneizvjesniji mjesec ramazana (svetog posta i pojačane molitve) u svom životu: večerašnji im obrok, nakon što se sunce spusti, može biti i posljednji.
