Zanimljivo je primijetiti da banke i dalje najviše kreditiraju državu, a krediti sektoru stanovništva i poduzećima i dalje se smanjuju. Pad dobiti se uglavnom može pripisati usporavanju kreditne aktivnosti te rastu udjela loših kredita, a u kreditima stanovništvu prevladavaju 'toksični' krediti u švicarskim francima. Navedenim indikatorima unatoč, hrvatske banke još uvijek uživaju vrlo visoku stopu adekvatnosti kapitala, što jamči stabilnost bankarskog sustava. Nije li malo paradoksalno da se menadžerima isplaćuju višemilijunski bonusi iako su ove godine izostali impresivni poslovni rezultati koji su bili pretkrizni standard?

Javnost je ionako već dovoljno kivna na banke i ovakav PR im sigurno ne treba, jer se u ovom trenutku bore protiv armije ekonomskih analfabeta na odgovornim funkcijama s jedne strane te teoretičarima zavjere s druge strane. Prečesto bankari zaboravljaju da cijeli financijski sistem počiva na povjerenju građana u banke, jer bez deponenata i njihove štednje nema mogućnosti kreditne ekspanzije, novih investicija te, u konačnici – ekonomskog rasta.

Što banke trebaju raditi

Građani Hrvatske izgubljeni su u komunikacijskom šumu koji je posljedica prepucavanja na relaciji HUB - Ministarstvo financija, pa informacijski vakuum popunjavaju opskurni news portali na kojima se svekolikom pučanstvu obznanjuje da im životima vladaju banksteri - reptiloidni izvanzemaljci koji nas istovremeno čipiraju cjepivom protiv dječje paralize i nude nam prekoračenje po tekućem računu u visini dviju prosječnih plaća. Sigurna sam da prosječni građanin vjeruje da su banke inherentno loše i da bi nam bilo puno bolje bez njih. Ekonomisti se općenito slažu da banke imaju sljedeće odgovornosti naspram gospodarstva; proizvodnja informacija koja pomaže alokaciji resursa i investicijama (tako da bi znale kome dati kredit), njegovanje kulture korporativnog upravljanja, poticanje diversifikacije trgovine i upravljanje rizicima, izrada okvira za akumulaciju štednje te potpora razmjeni dobara i usluga.

U teoriji, bankarski sektor povoljno djeluje na akumulaciju kapitala potičući štednju, a dostupnost kredita poduzećima koja se oslanjaju na vanjsko financiranje može pomoći da rastu te se upuste u nove investicije. Štoviše, u novom radu koji je objavljen u renomiranom znanstvenom časopisu Journal of Economic Theory, Kenichi Ueda (IMF) prilično rigorozno dokazuje da su financijski intermedijari krucijalni za ekonomski rast. Naime banke se natječu za depozite privatnog sektora kako bi ugrabile što veći dio tržišnog kolača, a onda ta sredstva plasiraju poduzećima za najprofitabilnije investicije, što vodi optimalnoj alokaciji kapitala. I tako postoji mogućnost da svakom svojom deponiranom kunom zapravo dajete kapital poduzetniku inovatoru koji razvija nove proizvode. Zapravo, banke – to ste vi. Zvuči prilično epski u teoriji (suza mi u oku, šmrc, šmrc), no zašto onda toliko mrzimo banke?

Što banke rade

Visoko aksiomatizirani modeli kojima se služimo često ne sadrže neke bitne činjenice koje se manifestiraju u stvarnosti. Paradigma o tome da bankarski sektor ima pozitivan utjecaj na ekonomski rast jaka je u ekonomskoj znanosti; toliko jaka da kolegica s Instituta za javne financije nikako ne može objaviti rad koji tvrdi suprotno. Tek je nedavno Financial Times propustio tekstove kritičara u kojima se osuđuje ekspanzija financijskog sektora u posljednjem desetljeću. Veliki financijski sektor nužno implicira i velike dugove, jer svaki kredit je u konačnici dug. U Velikoj Britaniji je iznos hipotekarnih kredita i kredita financijskim institucijama četiri puta veći od iznosa kredita britanskim poduzetnicima. Kod nas banke vole posuđivati državi, jer država teoretski ne može bankrotirati (može otići u default, ali to je načelno drugačije od bankrota s kojim se suočavaju privatni entiteti). Država ima masivnu imovinu koju može rasprodati u slučaju defaulta, pa posao s državom ima manji rizik. To nije nikakva urota, već racionalno ponašanje u okružju visoke neizvjesnosti. Banke bi trebale više investirati u području sakupljanja informacija o rizicima potencijalnih korisnika kredita kako bi mogle bolje alocirati štednju građana u produktivne djelatnosti, umjesto u državni proračun. Kolegica Bešević-Vlajo predlaže i konkretne načine, koristeći teoriju mreža, a time se već bave naši renomirani fizičari na Institutu Ruđer Bošković.

S druge strane, teoretski modeli pretpostavljaju da se banke žestoko natječu za depozite građana. Konkurencija u bankarskom sektoru u Hrvatskoj i nije značajna (no na sličnoj je razini kao i u ostatku Europe, vidi rad Evana Krafta iz 2007), jer dvije najveće banke, od njih šest velikih, ukupno drže 43,3 posto imovine svih banaka, ako je suditi po najnovijem biltenu HNB-a. Štoviše, bankarsko tržište je zadnjih godina manje-više statično, bez velikih promjena udjela pojedinih velikih banaka. Neki financijski analitičari to zovu solidnim pozicioniranjem na tržištu, no i čovjeku koji nije ekonomist jasno je da tu nekog prevelikog natjecanja i nema. Ovakva bankarska struktura je očito leader-follower oligopolska ravnoteža koja je zamijenila konkurenciju što je obilježila ulazak stranih banaka u Hrvatsku početkom ovog tisućljeća.

Zašto menadžeri dobivaju bonuse?

Menadžeri i dioničari nalaze se u posebnoj vrsti odnosa koji u ekonomiji zovemo principal-agent problem; menadžeri (agenti) bi trebali djelovati u interesu dioničara (principala), no oni često to ne čine zbog svojih vlastitih interesa. To je jedan od razloga zašto menadžeri u krizi radije dijele otkaze kako bi smanjili troškove umjesto da sebi smanje plaće ili se odreknu bonusa. Glavna je zadaća bonusa (nagrade za dobre poslovne rezultate) ta dva suprotstavljena cilja ostvariti istovremeno. Bonus je neka vrsta mamca za menadžera kako bi svoje poslovne odluke usmjerio maksimizaciji profita kompanije, umjesto svog vlastitog dohotka. Jedan od uvriježenih načina jest da se menadžerima dodijele dionice tvrtke u kojoj su zaposleni. I takav sustav obično funkcionira dok god postoji transparentnost i revizorska regulacija, pa menadžeri ne mogu manipulirati prikazom poslovnih rezultata kako bi utjecali na tržišnu vrijednost dionica (sjetimo se slučaja Enron).

Najglasniji kritičar bonusa u financijskoj industriji svakako je nobelovac Joseph Stiglitz. U prošlogodišnjem bestseleru 'The Price of Inequality' (Cijena nejednakosti) Stiglitz nepokolebivo napada menadžere u financijskoj industriji, nazivajući ih rentijerima koji su dobivali nezaslužene bonuse vozeći se na bumu tržišta dionica i mjehuru cijena nekretnina. Astronomske nagrade koje su dobivali nisu rezultat njihovih menadžerskih uspjeha, jer je upravno dizajn sustava bonusa bio manjkav. Primjerice, on navodi situaciju u kojoj su menadžeri u zrakoplovnim kompanijama dobivali veće bonuse svaki put kada je pala cijena nafte, umjesto da su ih dobivali kada bi poboljšali svoje poslovne rezultate poslujući relativno bolje od konkurencije. Erozija korporativnog upravljanja odvijala se usporedno s bujanjem financijskog sektora, a deregulacija je postavila temelje za ono što će postati stabilan brak između velikana financijske industrije i onih koji sjede u američkom Kongresu. Svaki naknadan pokušaj oporezivanja tih bonusa završio bi neslavno jer bi se u uvjetima savršene mobilnosti kapitala i ljudi ti isti menadžeri de iure realocirali u neku off-shore poreznu oazu.

U konačnici, bonusi su dobar motivator da menadžeri budu efikasniji, no samo ako su ispravno dizajnirani. EU želi ograničiti bonuse bankarima tako da mogu dobiti samo dvostruko veći bonus od svoje godišnje plaće, no to nije rješenje jer su viši bonusi dohvatljivi ako im se drastično poveća plaća. Velika Britanija je ionako pokrenula tužbu protiv ovakve odredbe, pa ne trebamo očekivati da će se to dugo održati. A kad smo već kod 'nezasluženih' nagrada, ovo nije samo specifikum banaka, već i javnih poduzeća u kojima su se u prošlosti bonusi dijelili gubitcima unatoč. No postoji još opasnija vrsta 'bonusa', gora i od najperverznijih iznosa isplaćenih financijskim menadžerima, a to je kada javnost odluči dati novi mandat vlasti koja za njihovu dobrobit nije učinila dovoljno. Nad time se najviše trebate zabrinuti.