Zato smo pitali nekolicinu kulturnih djelatnika da komentiraju činjenicu da se ministar kulture, kao i kultura kao sektor, uopće ne spominje u predizbornoj kampanji te da ocijene što nam to generalno govori o statusu kulture u hrvatskom društvu. Zanimalo nas je i da li za takvu situaciju krivicu snosi i aktualni ministar kulture i je li on mogao učiniti nešto po čemu bismo ga pamtili i što bi utjecalo na promjenu predznaka kulture u hrvatskom društvu, bez obzira na to što se našao u nezahvalnoj poziciji, jer je došao na tu funkciju u nezgodnom trenutku, samo na par mjeseci, naslijedivši već započete projekte.

Poznato je da su svi ministri kulture u nezavisnoj Hrvatskoj odrađivali u većoj ili manjoj mjeri stranačke direktive, stavljajući nerijetko nesretnu kulturu u drugi plan, a za vrijeme svojih mandata imali su uspjehe i propuste, ali i skandale. U slučaju Berislava Šipuša, skladatelja bliskog tzv. muzičkom lobiju, taj obrazac ne vrijedi. On se u svom kratkom mandatu nije istaknuo ni po čemu, osim po urednom i marljivom odrađivanju administrativnih poslova. U svom kratkom mandatu nije nam otkrio svoju viziju kulture, nije zadivio javnost nekom svojom sjajnom inicijativom, a nije pokazao ni srčanost u obrani nekog kulturnog projekta. Doduše, u svom kratkom mandatu ministar se po protokolarnoj dužnosti pojavljivao na svim kulturnim manifestacijama, rezao vrpce te upućivao čestitke laureatima i kondolirao obiteljima. Upućeni tvrde da je uredno dolazio na posao u devet sati ujutro i marljivo odrađivao sve sastanke u Ministarstvu, a prisustvovao je i svim sjednicama Vlade. Vidjelo se da uživa u svim vidovima ministarskog posla.

E sad, je li aktualni ministar kulture mogao progurati neke svoje ideje i programe i učiniti puno više od odrađivanja administrativnih poslova? Naravno, mogao je, no problem je bio u tome, kako tvrde upućeni, što on zapravo nije političar i što se nije znao nametnuti ni premijerovom kabinetu niti javnosti.

Također, Šipuš kao nestranački ministar (ali iz kvote HNS-a) očito nije imao ni potporu stranke i nalazio se u nekoj vrsti zrakopraznog prostora. Zbog toga se sve više čuju glasovi kako su dva veterana - HDZ-ov dugovječni ministar kulture Božo Biškupić i SDP-ov Antun Vujić - bili jako dobri ministri, iako iz tadašnje perspektive to nije tako izgledalo. Oni su bili moćni političari i uspjeli su se svojim stavovima i nastupima nametnuti u svojim vladama. Također i javnosti. Biškupić, poznat i kao 'Sanaderov osobni fotograf', bio je sa svojim projektom snažne nacionalne kulture i obnovom baštine, ali i s mnogim drugim inicijativama, od stipendija pisaca do poduzetništva u kulturi, jedna od ključnih figura u državi. Vujić je, pak, uveo kulturna vijeća i tiskao strategiju kulturnog razvitka, preferirao je urbano i suvremeno, a kulturi je postavio visoki i zasad nedostižni cilj - održivi kulturni razvoj. No jedno im je bilo zajedničko: obojica su imali podršku svojih premijera i predsjednika. Stoga je kultura u njihovo doba bila pozitivnije tretirana.

Konceptualni umjetnik i pjesnik Vlado Martek, poznat po svojim politiziranim i kritički intoniranim radovima, ocijenio je kratki mandat aktualnog ministra kulture kao 'potpunu nepoznanicu'.

'Na temelju onoga što sam malo doznao o njemu, mogu reći - nikakav ministar, baš kao ni njegova prethodnica, ministrica. Tako nešto bezlično i dekadentno! Jako kritizirani bivši ministar Božo Biškupić bio je mila majka prema ovo dvoje klanovskih tipova. Ministar kulture trebao bi se zalagati za svoje ideje i programe. I boriti se kao lav. Male nacije kao, primjerice, Slovenci shvatile su važnost kulture za svoju zemlju. To bismo i mi trebali, odnosno, to bi trebao promovirati ministar kulture. Uspjesi u sportu prilično su efemerni, kratkoga daha, međutim, kulturni i umjetnički dosezi su trajni i imaju velike i pozitivne posljedice, pogotovo za male nacije. Stoga je vokacija ministra kulture da se izbori za taj kopernikanski obrat u redoslijedu prioriteta. Za to treba u kontinuitetu nekoliko 'idealnih' ministara ili ministrica kulture. Prvi korak bi bio izboriti se za 'malo' veći postotak financija u svome resoru', smatra Martek.

Mišo Nejašmić, direktor izdavačke kuće Jesenski & Turk te predsjednik Zajednice nakladnika i knjižara, smatra da se dolaskom Berislava Šipuša na funkciju ministra kulture osjetno poboljšala komunikacija i operativnost institucije na čijem se čelu nalazi i da je u par mjeseci riješen niz elemenata akcijskog plana koji je sektor izdavaštva dogovarao s Ministarstvom.

'Šipuš je vrlo brzo pohvatao stanje na području financiranja sektora knjige te se u razumnom vremenu uključio u stvaranje pretpostavki za srednjoročne i dugoročne ciljeve koje smo postavili u proteklom razdoblju. Smatram da je kapacitiran i dovoljno energičan za tu funkciju. Otvoreno je prihvatio naše tendencije da se stvori okružje u kojem će se voditi 'politika knjige' koja je od nacionalnog interesa i da ona bude nadstranačka, dugoročna u stalnoj komunikaciji sa strukom s jasno definiranim ciljevima', kazao je Nejašmić, dodavši da se ne sjeća da se ikada predizborna kampanja 'lomila' na politikama vezanim za područje koje pokriva Ministarstvo kulture, osim na onom djelu vezanom uz 'medijske politike'.

'Razrađena politika prema knjizi ne postoji ni kod jedne stranke koja pretendira na sastavljanje vlade, niti je ikada postojala niti je itko od nas koji se aktivno bavi tom politikom uključen u bilo kakve stranačke aktivnosti. Dapače, mi u Zajednici nakladnika i knjižara HGK to područje smatramo nadstranačkim i ne želimo nikakve 'ad hoc' instant politike, već na struci i istraživanjima temeljenu nacionalnu politiku knjige. Mislim da bi svakako trebalo zatražiti od stranaka, koje su u predizbornoj utakmici, da formuliraju svoje stavove po pitanju kreativnih industrija. Sigurno je da velik dio kulturnih industrija ima ozbiljan potencijal da pridonese punjenju proračuna i supstancijalnom razvoju našeg društva, što je još puno važnije. Pojednostavljeno rečeno, uz novac se dobiva hrpa 'zlata i dijamanata'', poručio je Nejašmić, zaključivši da bi se stranke, u svakom slučaju, trebale usuglasiti sa strukom u svakom području koje misle dotaknuti nekom odlukom.

Nataša Rajković, dramaturginja i voditeljica Kulture promjene SC-a, koja je prije gotovo desetak godina prva pružila šansu tada posve neafirmiranim, a danas respektabilnim redateljima poput Olivera Frljića, Mirana Kurspahića, Saše Božića i Anice Kovač, kaže da je kod nas nezainteresiranost političara za kulturu očekivana i logična, prije svega zato što 'većina naših političara nema razvijen ukus pa onda ni razumijevanje kulture i društva i njihova međusobnog odnosa'.

'Njima se čini da ono o čemu oni nemaju pojma ni ne postoji, što, naravno, nije tako pa onda u svojim kampanjama i programima uopće ne pokušavaju ciljati na ljude koji se tom djelatnošću bave i one koji se za nju zanimaju, zapravo, na ljude s ukusom. Ti ljudi nisu nikome ciljana skupina, pa onda ne treba čuditi što od glasanja apstinira veliki broj ljudi, prije svega mladih i obrazovanih, nego se treba njihovo neglasanje računati kao glas protiv političkog neukusa i političkog diletantizma jer kultura je sadržaj politike i to bi političari trebali znati', kaže Nataša Rajković.

Govoreći o ministru Šipušu izrazila je sumnju da je imao vremena i političkog prostora za provedbu i primjenu eventualno drugačijeg programa od onog koji je sama Kukuriku koalicija najavila. 'To nije bio razrađen program, nego neko općenito baljezganje. U tom smislu nisam ni očekivala da će ministar Šipuš napraviti velike pomake, ali mogu reći da je načinio razliku i to prije svega radeći taj posao na način komuniciranja sa strukom i razumijevanja područja', istaknula je Nataša Rajković.

Filmski redatelj, sveučilišni profesor i umjetnički direktor festivala ZagrebDox Nenad Puhovski naglašava da je pitanje 'previše' ili 'premalo' kulture zanimljivo tek šačici dokonih Facebook komentatora.

'Jednako kao što je i u medijima kultura već odavno posve estradizirana i maknuta negdje pred kraj, ne na sam kraj, jer to je mjesto rezervirano za sport, tako nam i u političkoj areni ostaje izbor između sadašnjeg premijera koji se kulturom, kao i nitko drugi iz njegovog tima, uopće ne bavi i njegova suparnika koji izražava želju da se bavi kazališnim repertoarom i kadroviranjem. Preciznije iščitavanje programa pojedinih stranaka i koalicija otkriva, međutim, zanimljivu činjenicu – obje najveće političke grupacije zastupaju, u stvari, istu ideju – država za kulturu u budućnosti treba dati manje, a to se 'oblači' u prepoznatljive obrasce 'sustava javnog, privatnog, mješovitog i neizravnog financiranja', 'korištenja europskih fondova', kao i osiguranje 'poreznih olakšica za kulturu'. U takvoj situaciji posve je prirodno da se u političkim kadrovskim kombinacijama, mjesto ministra kulture – uopće ne spominje', zaključuje Nenad Puhovski.

Po mišljenju sveučilišne profesorice i predsjednice Hrvatskog centra P.E.N.-a Nadežde Čačinovič, pozitivno je što se u predizbornoj retorici ne govori o kulturi onako kao što je to bilo u '90-ima, kad se apostrofiralo pitanje nacionalnog identiteta i raspravljalo o katedralama duha, ili onako kao što je to radio Orban u Mađarskoj, kada je najavljivao da se u kazalištima više neće raditi predstave po stranim autorima.

'Naravno, o kulturi bi se trebalo govoriti u predizbornim programima, ali kao o kvaliteti života i pravu svih ljudi na pristup raznim kulturnim ustanovama i programima, od mreže kinematografa preko knjižnica i knjižara, pa sve do kreativnih industrija. Bojim se da političari shvaćaju kulturu jedino ako ima ideološku konotaciju i jedino se tada počinju njom baviti. Budući da političari ne govore o kulturi, to znači da ih ne zanima kvaliteta života građana, a govoriti o kulturi samo u komercijalnom kontekstu smatram vrlo bijednim', smatra Nadežda Čačinović.

Operna diva međunarodnog ugleda Dubravka Šeparović Mušović skrenula je pozornost na gospodarsku i moralnu krizu i srozavanje kriterija kad nitko ne razmišlja o kulturi jer se uobičajeno smatra da je za odlazak u kazalište ili na operu potreban velik novac i tu nastaje problem.

'Kultura je važna jer ona može pomoći u izgradnji čvrstoće nekog naroda, pogledajte slučaj Njemačke koja je kulturno izrazito jaka, jer ima iza sebe jaku ekonomiju. Hrvatska nema jaku ekonomiju i zato nam se događa da nitko ne razmišlja o kulturi, jer se smatra da je kultura samo za povlaštene. A upravo preko kulture i umjetnosti, posebno kazališta, koje ima snagu da ukazuje na probleme u društvu i kritizira, ali i da oplemenjuje, može se naći početak nove nade. Kazalište ima moć probuditi ljude i da onda oni pokrenu neku promjenu. Svi mi čekamo promjenu, no ona se neće dogoditi sama od sebe. Upravo kazalište upućuje ljude na to da promjena počinje od najmanje jedinice - od pojedinca. Kultura, posebno opera s našim izvrsnim pjevačima, može biti naš jaki izvozni proizvod, kojim se možemo dičiti u Europi. Kulturom možemo u ljudima pobuditi nadu i vjeru da može biti bolje', poručila je Dubravka Šeparović Mušović.

Na pitanje može li na promjenu statusa kulture u Hrvatskoj utjecati jaka figura ministra kulture, operna zvijezda je odgovorila da se ona kao umjetnica ne oslanja na ministra kulture: 'Meni ne treba ministar kulture, nego publika. Ja želim nekome prenijeti poruku, a to je publika, narod. Umjetnici su glasnici, mi nešto prenosimo kroz naše pjevanje, ohrabrujemo, dajemo nadu i nudimo utjehu. Dakle, preko kazališta počinje promjena. Na žalost, političari ne shvaćaju da je kultura važan segment cijelog društva, nego smatraju da je samo za povlaštene i onda se, logično, više razmišlja o gospodarskom rastu negoli o kulturi. Za kulturu se nikad nema novca, ona je uvijek na margini.'

Naravno, ministar kulture ne bi trebao, bio to Šipuš ili netko treći, lupkati debelim štapićem, nalik na kobasicu, i smješkati se kao beba aligatora, kao što to radi čelnik nove stranke u svom antispotu. Ali bi svakako trebao biti prisutan u javnosti, u medijima i u kulturnoj zajednici kao zagovaratelj i pokretač pozitivnih inicijativa kako bi time skrenuo pozornost javnosti na kulturu i njenu važnost u društvu. Bez toga, podržava se stav da kultura u Hrvatskoj uopće nije važna. Jer ako nije važna ministru kulture, kako će biti važna građanima, a da i ne govorimo o potencijalnim sponzorima i donatorima.