Reci mi, Winstone – i zapamti, nema laži: ti znaš da ja uvijek mogu prepozati laž – reci mi, što istinski osjećaš prema Velikom Bratu? Mrzim ga. Mrziš ga. Dobro. Onda je vrijeme da prijeđeš i posljednji korak. Moraš zavoljeti Velikog Brata. Nije dovoljno da ga slušaš, moraš ga voljeti.
George Orwell, 1984.

Vjerojatno na svijetu nema feministkinje kojoj nije postavljeno pitanje da li mrzi muškarce. Sva druga pitanja zapravo su varijacija tog istog koje u sebi sadrži uvjerenje da zbiljsko oslobođenje žena nužno dovodi do porobljavanja muškaraca. Primjer je to klasičnog obrambenog mehanizma projekcije – muškarac koji doživljava slobodu žene kao prijetnju, od nje se brani projiciranjem svojih negativnih osjećaja na one koje tu slobodu traže za sve žene tj. na feministkinje. Ne može se reći da se feministkinje nisu trudile dokazivati suprotno, ali ostaje činjenica da sva dosadašnja razuvjeravanja nisu to pitanje stavila ad acta niti su u očima muškaraca potraživanje slobode i jednakosti za žene učinila legitimnim. Razlog tomu vjerojatno je to što to pitanje nije izraz puke predrasude pojedinca, nego prije povijesno duboko ukorijenjene i zemljopisno široko rasprostranjene hegemonije muškaraca, koju pokret za oslobođenje žena i feminizam kao ideologija tog pokreta žele dokinuti. Da, dobro ste pročitali/e, feminizam želi uništiti sustav muške supremacije. Zato se pitanje da li feministkinje mrze muškarce ne može razumjeti samo kao obrambeni mehanizam ugroženih muškaraca, nego i kao instrument zadavanja ideološkog okvira u kojem se odvija rasprava o slobodi i jednakosti žena. Drugim riječima: o feminizmu se dopušta raspravljati samo pod strogo kontroliranim uvjetima patrijarhalnog poimanja slobode i jednakosti. Svaki put kad su žene autonomno kreirale uvjete mogućnosti svog oslobođenja, hegemonijski sustav muške dominacije uzvratio bi svim raspoloživim sredstvima radi obrane statusa quo nejednakosti žena.

O kojim sredstvima se radi? Svima je poznat princip podijeli-pa-vladaj, čija je uspješna primjena jamčila dug život svakoj tiraniji. Zatim imamo indoktrinaciju, propagandu, sistem mrkve i batine, korupciju.... Sve do terora i široke lepeze metoda totalitarne kontrole. Ipak, najdjelotvornije sredstvo koje postoji za držanje ljudi u pokornosti je ljubav prema tiraninu. Kad su žene te s čijih vratova se muška čizma ne smije maknuti, igranje na kartu ljubavi rijetko nije uspijevalo. Možda je baš u tomu sva tajna dugovječnosti patrijarhata – žene vole muškarce i odane su im. Oni su njihovi sinovi, očevi, braća, ujaci, stričevi, prijatelji, kolege, suborci, susjedi, omiljeni pisci, slikari, muzičari, profesori, političari itd.... Ta je ljubav u najvećoj mjeri sazdana od iskrene privrženosti prema drugom ljudskom biću, a dijelom je uvjetovana i sustavom u kojem žena nije vrijedna po sebi, već njezina vrijednost biva procjenjivana kroz odnos/odnose s određenim muškarcem/muškarcima. Otkazivanje ljubavi prema muškarcima nerijetko za ženu znači gubitak svega pa čak i života. S druge pak strane, da bi ženina ljubav uopće bila uzeta u obzir (što znači da je privrženost muškarcima toliko vidljiva da je postaviti joj pitanje mrzi li muškarce izlišno), ona mora biti kadra izdati samu sebe tj. postati moralnim idiotom. Često je to jedina ulaznica u sfere života kojima žene tisućljećima nisu imale pristup. Moralni idiotizam žena je ultimativni dokaz njihove ljubavi prema muškarcima. Kao što je Winston bio spreman zavoljeti Velikog Brata tek kad je nakon dugotrajne torture, poništio i zadnji tračak svoje ljudskosti, tako se i žene sistematski tešu i pripremaju (da ne kažem muče, indoktriniraju i korumpiraju) za ulogu moralnih idiota. Treba li ikome posebno dokazivati da ne postoji ni približno simetrična situacija ako i kad se radi o ljubavi muškaraca prema ženama?

Tumbliranje emancipacije

Ne treba stoga nikoga čuditi što se svako toliko pojave žene koje žele pokazati koliko su zadovoljne, sretne i uspješne u postojećim odnosima između muškaraca i žena u datom društvu. Naći ćete ih svuda po svijetu: od najrazvijenijih zemalja liberalne demokracije, preko država jednopartijskih diktatura pa sve do suvremenih teokracija. Zajedničko im je samo to što kažu da im feminizam ne treba i da su zato protiv njega. Zadnji takav slučaj je anti-feministička kampanja započeta na društvenoj mreži Tumblr pod nazivom Women Against Feminism (žene protiv feminizma). Kampanja se sastoji od fotografija žena koje ispred sebe drže komad papira na kojem su napisale zašto im ne treba feminizam. Karakteristično je da odbijanje feminizma ne izražavaju samo žene za koje bi se moglo pretpostaviti da imaju konzervativna gledišta, nego i žene koje feminizmu upućuju tipično liberalne prigovore. To su žene koje sebe smatraju emancipiranima i ravnopravnima s muškarcima, a ne žrtvama muškog nasilja i spolne diskriminacije kakvima ih, prema njihovom mišljenju, prikazuje feminizam. One se u svojim porukama 'obračunavaju' s nasljeđem drugog vala pokreta za oslobođenje žena, u koje se, između ostalog, ubrajaju i pravo na seksualno samo-određenje žena izvan dominantnog androcentričkog modela seksualnosti, kritika standarda ženske ljepote, zahtjev za supstancijalnom jednakošću žena nasuprot formalne ravnopravnosti spolova, shvaćanje patrijarhata kao sistemske dominacije muškaraca nad ženama i djecom, čije sredstvo održavanja je seksualno nasilje itd. Neke izjave kao da nisu pisale žene, jer je njihov sadržaj identičan udarnim parolama udruga za prava muškaraca. Da su njihove autorice žene, pokazuju tek izljevi lojalnosti i solidarnosti prema ugroženim muškarcima. S druge strane, mogu se vidjeti poruke koje nalazimo i u medijski eksponiranom (i dobrim dijelom kreiranom) tzv. trećem valu (liberalnog) feminizma čiji su zaštitni znak poistovjećivanje individualnog izbora sa slobodom i seksualni pozitivizam. U nekim reakcijama liberalnih feministica na ovu kampanju osjeća se nelagoda zbog toga što se liberalno-feministički diskurs koristi protiv feminizma kao takvog. Zato njihovi osvrti ne idu u dublju analizu anti-feminističke kampanje, nego se zadržavaju na površnom komentiranju slabog znanja o feminizmu kao izvoru nesporazuma i pozivima da feminizam (liberalni) treba uključivati sve i svakoga. Drugim riječima: još istog od liberalnog feminizma. Oštriji pa čak i uvredljivi komentari samo su dolili vodu na mlin kampanje – poslužili su kao 'dokaz' da su feministkinje zlobne, ekskluzivističke elitistkinje.

Za razliku od radikalnog feminizma, liberalni feminizam se odmah deklarirao kao 'feminizam za svakog'. Paradoks je da u uvjetima neoliberalnog neopatrijarhalnog globalnog poretka do izražaja dolazi pravo značenje tog stava – da takav feminizam (ne samo njegova akademska postmoderna queer izvedba) onda zapravo nije za nikoga. Kampanja 'žene protiv feminizma' to je i zorno pokazala. Ako iz nje i ne nastane neki novi pokret, sasvim je sigurno da će njezini učinci razrijediti ionako već bljutavu šećernu vodicu mainstream feminizma koji služi samo za zabavu. Kao mlada, a poslije i malo manje mlada, feministkinja i ja sam željela dokazivati da ne mrzim muškarce, da ne mrzim seks, da nisam frustrirana. Jednakim žarom borila sam se i protiv tradicionalnih zabluda i naprednjačkog cinizma. Vjerovala sam u prosvjetiteljsko načelo da ljudi mogu prihvatiti istinu, samo da im se trebaju predočiti činjenice i dokazi. Nakon što je kroz povijest prodefiliralo na tisuće feministkinja bez brade i brkova, neki ljudi, međutim, i dalje misle da je to ono po čemu se razlikujemo od 'normalnih' žena. Drugi ne odustaju od uvjerenja da žene i muškarci jednako trpe pod patrijarhatom i da i muškarci mogu biti feministi. Danas znam da su to samo mentalni okviri čija sistemska funkcija je da paraliziraju formiranje kritičkog mišljenja. Feminizam vrijedan svog imena uvijek je bio prijetnja statusu quo i moralnom idiotizmu. Jednako kao i žene koje su ga zastupale, poput Emmeline Pankhurst, Marije Jurić Zagorke, Andree Dworkin... Takav feminizam zbilja nije za svakog, ali je danas potrebniji no ikad.