Oni se bore protiv korumpirane vlasti. Protiv su svih dosadašnjih vlada koje smatraju odgovornima za stanje siromašnih i obespravljenih. Zalažu se za ravnopravnu raspodjelu društvenih resursa. Promiču nefinanciranje političara i političkih stranaka iz državnog proračuna. Ideal im je neposredna demokracija u kojoj biračko tijelo donosi ključne odluke bez političkih posrednika. Najoštrije osuđuju američku vanjsku politiku i NATO te akcije ovog vojno-političkog saveza diljem svijeta. Napredak zemlje povezuju s održivim razvojem, a što se tiče članstva zemlje u Europskoj uniji izražavaju krajnji euroskepticizam. Ne bježe od toga da ih se smatra populistima jer su uvijek na strani naroda koji živi u teškim uvjetima. Također, sebe ne vide ni na lijevoj ni na desnoj strani političkog spektra, a u nazivu svoje političke organizacije nemaju riječ 'stranka' jer se smatraju pokretom čiji je temelj aktivizam, a ne težnja biti establišment.

Oni su Živi zid, a njihov meteorski proslavljeni političar Ivan Vilibor Sinčić? Ne. Oni su talijanski pokret Pet zvijezda (tal. MoVimento Cinque Stelle), a njihova politička zvijezda komičar, bloger i aktivist Giuseppe Piero Grillo zvan Beppe. Iako bi se sve navedeno veoma lako moglo povezati i uz Živi zid, riječ je o osnovnim smjernicama programa i rada treće političke skupine po broju zastunika u talijanskom parlamentu nakon posljednjih općih izbora održanih u veljači 2013. Pokret je postao pravom senzacijom na tim izborima jer je na njima sudjelovao prvi put osvojivši čak 25,5% glasova, tek nekoliko postotaka manje od dvije vodeće političke koalicije s ljevice i desnice. Veoma je dobro prošao i na europskim izborima 2014., a zbog svoje transideološke pozicije bilo je zanimljivo pričekati odluku čelnika pokreta kojoj će se skupini stranaka u Europskom parlamentu priključiti. I dok ih je dio analitičara uspoređivao sa sličnim populističkim strankama i pokretima lijeve, pa i radikalno lijeve pozicije Syrizom u Grčkoj i Podemosom u Španjolskoj, članovi Grillova pokreta pridružili su se nakon europskih izbora euroskeptičnoj skupini Europa slobode i neposredne demokracije (EFDD) čija su većina desne, konzervativne stranke poput britanskog UKIP-a i Švedskih demokrata. Je li na istim programskim i ideološkim pozicijama i hrvatski Živi zid ili među njima postoje bitne razlike?

Nema nikakve dvojbe da su Živi zid i Ivan Vilibor Sinčić nakon njegova uspješnog nastupa na upravo završenim predsjedničkim izborima u Hrvatskoj na kojima je u prvom krugu neočekivano zauzeo treće mjesto s 16,42% birača – u naletu. Poglavito u medijima i ispitivanjima javnog mnijenja. Osokoljeni izbornim rezultatom čelnici ove političke stranke najavljuju nove izborne nastupe od pojedinih prijevremenih lokalnih izbora do sljedećih parlamentarnih izbora na kojima bi, ne promijeni li se trend, lako mogli postati jednom od važnijih parlamentarnih skupina. Hoće li se to i dogoditi? I komu zapravo Živi zid oduzima glasove? Ljevici, desnici ili trećim opcijama poput ORaH-a? Ili su većina njihovih pristalica novi, mladi birači koji su i sami nezadovoljni svim dosadašnjim političkim strankama i koalicijama na vlasti? Je li Živi zid pritom bliži talijanskom pokretu Pet zvijezda ili je hrvatska inačica Syrize i Podemosa?

Kako preskočiti ideološki živi zid?

Živi zid je politička organizacija koju različito doživljavaju sami čelnici stranke, analitičari, birači i politički suparnici. I dok će ih neke lijeve stranke proglasiti desničarima i reakcionarima, a desne stranke ljevičarima i anarhistima, njihova je ideološka pozicija spoj svega po malo, a najviše socijal-populizma koji prigodno može dobiti i nacionalni i egalitaristički predznak. Konstanta je Živog zida zaštita ljudi kojima prijeti deložacija neovisno provode li se ti postupci u skladu sa zakonom s obzirom da se stranka zalaže za radikalnu promjenu pojedinih dijelova zakonodavstva. Pritom su deložirani u radu Živog zida postali simbolima obespravljenih u društvu te svih onih kojima je dvadeset i pet godina hrvatske tranzicije donijelo gubitke i razočaranja. Takvih je prema rezultatima predsjedničkih izbora šestina u Hrvatskoj što je više nego solidna osnova za planirani nastup Živog zida na parlamentarnim izborima koji će se održati u sljedećih godinu dana.

Živi zid je u tom smislu transideološka stranka pri čemu je Ivan Vilibor Sinčić pri svakom pitanju u predstavljanju sebe i svog programa kojim se detektira svjetonazorski stav izbjegavao odgovor tvrdeći da je to sekundarno pitanje. Možda za neke jest, ali za velik dio birača nije jer su njima, primjerice, pitanja pobačaja, obiteljskih odnosa i povijesnog naslijeđa primarna pitanja od životne važnosti. I pitanja koja puno govore o onima koji se žele baviti politikom kao donošenjem kolektivno relevantnih odluka. Želi li biti više od izbornog iznenađenja i dugoročno ozbiljno shvaćena politička stranka, Živi zid na baš svako konkretno pitanje mora imati i dati konkretan odgovor. Upravo onako kako su to svojedobno napravili njemački zeleni evoluirajući iz društvenog pokreta u političku stranku koja je postala dio vladajuće koalicije.

Prva ispitivanja javnog mnijenja govore da Živi zid podržava onaj dio biračkog tijela koji proteklih godina ni u jednoj političkoj opciji nije vidio zagovaratelja svojih interesa. Zato ne čudi da je stranka naglo skočila na račun ORaH-a, kao što je ORaH ranije dobrim dijelom skočio na račun Hrvatskih laburista. To znači da ga primarno biračko tijelo doživljava na način na koji grčki i španjolski birači percipiraju Syrizu i Podemos, dok je čelništvo stranke puno bliže programskom miksu Beppa Grilla i njegova pokreta Pet zvijezda. Nije neobično da su se sve ove političke opcije pojavile na osiromašenu europskom sredozemnom jugu čije su rentijerske ekonomije temeljene na nekretninama, a stabilnost poretka na socijalnim transferima najteže stradale u krizi. Kako se kriza u Hrvatskoj prolongira u nedogled, Živi zid može se optimistično pripremati za parlamentarne izbore. Svjedočeći sve učestalijim međusobnim napadima, na njima će se za isto biračko tijelo boriti ne samo Živi zid i ORaH, nego i opcije poput Mosta metkovskog gradonačelnika Bože Petrova koliko god svi oni tvrdili da su drukčiji jedni od drugih. S obzirom na laki ulaz na hrvatsku političku scenu u posljednje vrijeme, sljedećih dvanaest mjeseci ima dosta prostora za još neku alternativnu političku opciju jer se HDZ i SDP ionako bave jedni drugima.

Socijal-populizam kao ideologija i pokret koji mobilizira mase, poglavito one deprivilegirane na različite načine, usmjerava nezadovoljstvo birača protiv političkog establišmenta, ali u sebi ima jedno bitno ograničenje. Dođe li i sam na vlast, što bi se uskoro moglo dogoditi grčkoj Syrizi, mora brže-bolje promijeniti paradigmu borbe protiv establišmenta da nezadovoljnici ranijim stanjem ne bi postali još nezadovoljniji novim stanjem. A to je zid koji se ne preskače lako.