Prema nekim teorijama, Crkva je odlučila taj dan slaviti rođenje Isusa Krista kako bi potisnula poganski blagdan koji se u to vrijeme naveliko slavio u Rimu.

U zimskom periodu poljoprivredni radovi bili su znatno manji pa se u mnogim kulturama to vrijeme koristilo za svetkovine. U Rimu su najpoznatije bile Saturnalije, zimske svetkovine posvećene bogu Saturnu (bog zemljoradnje) koje su počinjale 17. prosinca. Tih dana rad bi bio u drugom planu, jelo se, pilo, pjevalo i kockalo, a slavili su čak i robovi.

U sklopu Saturnalija 23. prosinca slavila se Sigillarija, svetkovina koju je obilježavala razmjena darova. Na 25. prosinca Rimljani su pak obilježavali Dies natalis Solis Invicti, slaveći božanstva povezana sa Suncem. Dan koji su smatrali i danom zimskog solsticija u Rimu se slavio kao dan nepobjedivog Sunca, a odlukom cara Aurelija ovaj se blagdan počeo slaviti u cijelom Rimskom Carstvu.

U vjerskom smislu Uskrs je puno važniji kršćanski blagdan od Božića i slavio se od samih početaka kršćanstva. Uvođenjem Božića, smatra se, Crkva je nastojala u tada još većinski poganskom Rimu potisnuti njihove blagdane. Za datum rođenja Isusa Krista, sina Božjega koji svijetu donosi svjetlost i spasenje, po toj je teoriji odabran 25. prosinca, kao zamjena za slavlje rađanja nepobjedivog Sunca.

Božićno darivanje, kićenje bora, čestitanje i pjevanje po kućama te druge običaje pogani su nastavili održavati i nakon preobraćenja na kršćanstvo, a na današnje su božićne običaje tako utjecale razne poganske kulture i njihovi običaji vezani uz zimski solsticij.

Valja napomenuti i kako je Crkva tek 1691. godine prihvatila 1. siječnja kao početak nove godine. Do tada je početkom nove godine smatrala 25. prosinca, dan Isusova rođenja, a sam dan nove godine nazivao se još Mladi Božić ili Mali Božić.

U prošlosti je slavljenje Božića započinjalo 40 dana ranije, 11. studenog, a taj se period nazivao 'četrdeset dana svetog Martina'. Danas razdoblje koje prethodi Božiću nazivamo došašćem ili adventom, a trajanje mu varira. Početak došašća, ujedno početka crkvene godine, četvrta je nedjelja uoči Božića, a završetak na Badnjak. Običaj je vrijeme do Božića odbrojavati paljenjem jedne po jedne od četiri svijeće na adventskom vijencu od zimzelenih grančica, a koji simbolizira vječnost.

U vrijeme došašća Crkva nas poziva da s nadom i čežnjom, otvorenih očiju i srca, dočekujemo dolazak Sina Božjega koji nam donosi svjetlost i spasenje. Tijekom došašća održavaju se rane mise zornice koje zbog odricanja od sna imaju pokorničko značenje.

Međutim ovaj vrlo važan vjerski blagdan u novije je vrijeme populariziran i komercijaliziran pa se umjesto do njegovih temeljnih vrijednosti više drži do opuštanja, gozbe, veselja i darivanja, čime je on postao sve sličniji zimskoj svetkovini iz poganskog Rima.

Uvriježeno je mišljenje kako katolički vjernici slave Božić 25. prosinca, a pravoslavni vjernici 7. siječnja. Međutim svi kršćani Božić slave 25. prosinca, a razlika od tih trinaest dana posljedica je prelaska na gregorijanski kalendar u 16. stoljeću, koji nisu prihvatili svi. Do tada se u cijeloj Europi koristio julijanski kalendar, koji je uveo Gaj Julije Cezar 45. pr. Kr.

Kao temeljni kalendar kršćanska crkva ga je prihvatila 325. godine na prvom ekumenskom saboru u Niceji. Zbog nesavršenosti julijanskog kalendara astronomi su u 16. stoljeću odlučili izraditi novi kalendar koji će biti precizniji pa je uveden gregorijanski kalendar (ime je dobio po papi Grguru XIII.). Novi kalendar prihvatila je latinska crkva ili katolici rimskog obreda te Grčka, Bugarska i Rumunjska pravoslavna crkva, dok su druge pravoslavne crkve, ali i one grkokatoličke, ostale na julijanskom kalendaru, u kojemu 25. prosinca pada na 7. siječnja po gregorijanskom kalendaru.

Isto tako, završetak božićnog slavlja katolika nema veze s početkom proslave Božića kod pravoslavaca. Božićno vrijeme traje od Božića pa do blagdana Krštenja Gospodinova, a to je uvijek nedjelja poslije blagdana Sveta tri kralja (Bogojavljanja).