Ovaj tjedan završeno je skidanje krovne konstrukcije Doma sportova, u sklopu prve faze obnove, pa smo Angelu Čuljak posjetili na gradilištu uoči skidanja zadnjeg, glavnog prednapregnutog betonskog nosača. Ukratko nam objašnjava da je bilo osam glavnih i 49 sekundarnih nosača, koji su svi morali biti uklonjeni, a o zahtjevnosti posla dovoljno govore brojke.

Nosač težak 60 tona ide u posebnu 'sošku'

'Svaki taj glavni nosač ima 60 tona i dug je 62 metra. Problem je ako je malo veći vjetar, jer onda dizalica ne može raditi, zato smo iz sata u sat pratili kretanje vjetra. Postoji tvrtka ovlaštena za praćenje, preko koje smo dobili informacije. Kiša nije toliko smetala koliko vjetar, ali jedno vrijeme baš je bilo vjetra pa smo zbog toga i pazili', kaže nam Čuljak dok nas vodi po gradilištu. Pokazuje nam i tzv. sošku, posebnu napravu u koju se spušta glavni nosač, a on se zbog svojih karakteristika, konstrukcije, težine i dužine ne smije spuštati izravno na zemlju. Nosači se zatim mrve u manje komade te se odvoze na za to predviđen deponij.

Objašnjava da su za skidanje krovne konstrukcije angažirane tri dizalice - glavna od 650 tona, druga od 400 i treća od 200 tona - te sve one sinkroniziranim radom uklanjaju nosače i grede. To je ujedno najzahtjevniji dio ove faze projekta. Radovi se odvijaju unutar roka, a ne bude li nepredviđenih teškoća, postavljanje nove čelične konstrukcije trebalo bi početi sredinom svibnja.

Nakon obilaska radova sjedamo u njezin 'ured' u bijelom kontejneru postavljenom pokraj Doma sportova, iz kojega vodi svoj dio posla, i započinjemo priču pitanjem kako se odlučila za građevinu, unatoč svemu još uvijek pretežito 'muški posao', a pogotovo je to bilo prije više od 30 godina, kada se ona počela baviti njome.

Dječji san zamijenila medicinom, no onda se predomislila

Govori nam da je njezin dječji san o nastupima na trapezu i putovanjima s cirkusom zamijenila želja da upiše medicinu, ali se, svega nekoliko dana prije prijemnih ispita, predomislila i poslala dokumente na Fakultet građevinarstva u rodnom Mostaru.

'Strašno sam voljela matematiku i mislim da je ona bila jedna od presudnih stvari za građevinu. Druga je bila moj otac, koji je završio geodeziju, a savjetovao mi je da bi možda bilo bolje da upišem građevinu. Voljela sam matematiku, a tamo je ima puno, tako da mi je to bio izazov i stvarno sam uživala radeći dan i noć, baš sam bila pravi štreber. Uglavnom sam ispite davala iz prve', kaže nam Čuljak.

Studij joj je, kaže, bio zahtjevan i zanimljiv i zato što bi predavanja držali profesori iz Zagreba, Beograda i Sarajeva, pa da se znalo dogoditi da u jednom tjednu sva tri dođu i da se pišu ispiti. Pitamo je koliko je djevojaka studiralo s njom, pa odgovara da je, od 350 upisanih studenata prve godine, u roku diplomiralo samo sedam žena. Inače, prisjeća se, bila je to dobra generacija, a mnogi iz nje kasnije su doktorirali, neki i na zagrebačkom Građevinskom fakultetu.

Suradnja s Građevinskim fakultetom

I sama je upisala magisterij u Zagrebu, no nije magistrirala, iako je dala dosta ispita, jer je 2003. pokrenula svoju tvrtku, a 'građevina je tada bila u punom jeku...'. Iz tih su joj dana, kaže nam Čuljak, ostala mnoga poznanstva, pa je tijekom karijere duže od 30 godina na raznim projektima puno surađivala s fakultetom i profesorima za koje ima samo riječi hvale, a posebno ističe pokojnog profesora emeritusa Veselina Simovića, vrhunskog statičara, te bivšeg urednika časopisa Građevinar te također pokojnog profesora emeritusa Milutina Anđelića.

'To su bila fantastična poznanstva i s njima sam surađivala na ovom velikom projektu Importanne galerije. No o tome ću vam kasnije pričati', kaže Čuljak i matematički precizno vraća nas na početak priče i svojim prvim poslovima. Iako je ispočetka bila pomalo skeptična prema našoj ideji da donesemo priču o njoj kao uspješnoj ženi u još uvijek poprilično muškom poslu, primjećujemo da je, kako razgovor odmiče, iznosi bez suzdržavanja.

Prvi odlazak preko Velike bare

Prvi posao koji je radila nakon završetka fakulteta bio je u mostarskom Zavodu za prostorno uređenje, u kojem je radila na projektiranju partera, okoliša oko zgrada.

'To mi je bilo zanimljivo neko vrijeme, međutim nije mi to bilo to, taj me posao nije zadovoljavao. Spletom okolnosti, upoznala sam ljude koji su živjeli i radili u Americi pa sam nakon dvije godine rada stavila posao u mirovanje na šest mjeseci i otišla u SAD', kaže naša sugovornica o prvom od tri odlaska na sjevernoamerički kontinent, a oni su joj pomogli u razvoju karijere.

Obnova termoelektrane u SAD-u

'Otišla sam da vidim kako je to gore, kako se radi. Nekako, stjecajem okolnosti i zbog toga što sam vjerovala u sebe te imala veliku želju da vidim što i kako, zaposlila sam se u tvrtki koja je u biti imala dva vlasnika. Jedan je bio Amerikanac, a drugi je bio naš čovjek koji je već dug niz godina bio u Americi i on je bio jako uspješan. To je bilo 1988.-1989. u New Yorku, a počela sam raditi na obnovi termoelektrane. Prije toga nikad u životu nisam vidjela kako izgleda termoelektrana iznutra', kaže Čuljak, dodajući da je na tom poslu imala 350 radnika za koje je bila odgovorna. Posao je počela kao pomoćnica projekt menadžera, a završila kao projekt menadžerica, nakon što je prethodnik napustio gradilište.

'I to je bilo fantastično iskustvo. A da ne kažem da sam otišla u SAD s dva tečaja engleskog, koji sam morala usavršiti. Inače sam vrhunski znala njemački. No uspjeli smo završiti taj projekt u šest mjeseci, a tu mi je puno pomogao jedan naš čovjek, Fran Sokolić s Malog Lošinja. On je bio poslovođa, a toliko je bio dobar u svom poslu da su ga veliki bossovi u prolazu posebno pozdravljali', govori nam razdragano sugovornica i prisjeća se kako je iz glave preračunavala metre i centimetre u američke stope i inče.

Život u New Yorku

Kaže nam i da je u prvih mjesec dana išla na posao podzemnom željeznicom i pješice, i to kroz opasan kvart zvan Alphabet City, jer se avenije tamo zovu A, B, C i D.

'Tada je bilo opasno hodati tamo, no ja sam išla. A vidiš svašta po putu, beskućnike i svašta nešto, katastrofa. Poslije, kad je gazda vidio da će biti nešto od mene, vozili su me autom iz Astorije, četvrti u Queensu, do Manhattana, gdje se nalazila termoelektrana. Tada sam shvatila da se kod njih rad jako cijeni. Imala sam i dobru plaću, a gazda je jamčio za mene jer sam morala imati privremenu Zelenu kartu', prisjeća se Čuljak.

'Kad sam se nakon 20 godina vratila u SAD i posjetila bivšeg gazdu i tvrtku u kojoj sam radila, začudila sam se da su svi znali za mene. Gazda me spominjao kao primjer osobe kojoj ništa nije bilo teško i koja je odgovorno i savjesno obavljala svoj posao. To mi je bilo jako čudno', ističe naša sugovornica.

Nakon godinu dana američkog iskustva, u kojoj je ispekla zanat, Čuljak je podlegla zovu nostalgije pa se vratila. No u New Yorku su joj se toliko svidjeli i život i način razmišljanja i rada da se ubrzo vratila u SAD.

'Kad uđem u zgradu, prvo gledam nedostatke'

'Upoznala sam neki drugi svijet. Meni se New York jako svidio. Baš mi je bio lud. Recimo, tada je tek bio napravljen Trump Tower i ja sam svake subote i nedjelje išla tamo, kod onog vodoskoka. Bilo mi je to čudno, jer ima zid viši od 50 metara, s kaskadama preko kojih pada voda, a pokraj je stol i ništa ne prska po njemu, kako je to praktično napravljeno. Voljela sam i te velike staklene nebodere. Koristila sam svaku neradnu nedjelju za obilazak grada i njegovih znamenitosti. Tada mi je sve to odgovaralo', iznosi s neskrivenim oduševljenjem sugovornica i priznaje da je 'deformirana' što se tiče nadzora, pa je uvijek, kad bi ušla u neku zgradu, prvo gledala građevinske nedostatke. Znala se, kaže, čuditi nekim skupim zgradama koje su imale puno banalnih grešaka. To su stvari, priznaje, koje vidi samo struka, a obični građani ne primjećuju ih.

Povratkom u SAD, Čuljak je radila u istoj tvrtki kao i prije, ali ovaj put na poslovima izrade ponuda (engl. estimator) i tu je, kaže, imala neviđenu sreću već s prvim poslom.

'Za prvi posao, koji je bio težak 4,5 milijuna eura, bili smo povoljniji samo za nekih 30 ili 50.000 i dobili smo posao. Baš sam imala sreću i baš mi je išlo. Zanimljivo je da su me već nakon godinu dana rada u SAD-u znali pitati imam li svoju tvrtku. Tamo je to normalno, kad vide da netko radi i zna posao, da u kratkom vremenu otvori svoju tvrtku', iznosi dalje Čuljak.

Posao u poznatoj tvrtki i rad na Importanne centru

Nakon što je drugi put provela godinu dana u SAD-u, Čuljak je došla u Zagreb te dobila posao u poznatoj tvrtki koja je spremala veliki projekt.

'To je bilo vrijeme Ante Markovića i konvertibilnog dinara. I gore u Americi moglo se kupovati za dinare. Kupila sam fotoaparat Olympus, a gore piše koliko košta u dinarima. I tako, malo-pomalo, opet me uhvatila nostalgija i vratim se ja, a po povratku dobijem posao u Tehnici u Zagrebu. Oni su tražili građevinskog inženjera s poznavanjem engleskog. Radio se Importanne centar kod Glavnog kolodvora, a suinvestitor je bio kanadski West York i komunikacija na gradilištu morala je biti i na engleskom i na hrvatskom', nastavlja Čuljak i dodaje da je prvo počela raditi u marketingu, na ponudama, te da je možda jedina žena ikad koja je tražila da je se iz marketinga prebaci u operativu na gradilištu.

Tako se pridružila timu koji je vodio gradilište prve strane investicije i prvog trgovačkog centra u neovisnoj Hrvatskoj te prvog podzemnog objekta u Zagrebu koji je građen na dubini od 20-ak metara.

Odlazak u Kanadu

'To je bilo veliko iskustvo, pogotovo je bilo zanimljivo za struku. Naime na tom se projektu prvi put u Hrvatskoj radila zaštitna konstrukcija građevne jame, dijafragma. Znači, radiš tu zaštitnu konstrukciju i onda unutra kopaš, praviš temelje i sve', objašnjava naša sugovornica.

Slijedi projekt Importanne galerije i odlazak iz Tehnike u hrvatsko-kanadsku tvrtku Importanne, u kojoj je nekoliko godina kasnije radila i na Importanne galeriji na Iblerovom trgu kao glavni inženjer gradilišta i voditelj cijelog projekta, i to od samog početka. Zbog njega se i treći put uputila preko Velike bare, ali u Kanadu, zato što se projekt pripremao u toj zemlji. Priprema u Kanadi trajala je pola godine, a zatim je počela gradnja u Hrvatskoj. Pitamo je da usporedi način rada u Americi s Hrvatskom iz tog doba.

'Teško je to usporediti, jer dok se radio Importanne centar, 1992. i 1993., bilo je to nezgodno vrijeme i sve je bilo problem zbog rata, od armature i cementa do svega drugoga. U Americi je sve moguće i svega ima. Što god ti nedostaje, istog trena možeš nabaviti. Kod nas nije bilo tako tada, iako je sada, naravno, puno bolje. I tamo se strašno cijeni rad. Kad sam drugi put odlazila iz Amerike, gazda mi je nudio veću plaću, bilo mu je krivo, mislio je da imam neki drugi razlog za odlazak', odgovara Čuljak i naglašava kako, da nije bilo američkog iskustva, vjerojatno ne bi bilo ni njezinog posla u Tehnici, ni Importanne centra i galerije.

Direktorica i članica uprave, pa vlastita tvrtka

Nakon izgradnje Importanne galerije, Čuljak je kao direktorica preuzela njezino vođenje, a postala je i članicom uprave tvrtke Importanne. No onda joj je ponovno došla želja za promjenom, pa je 2003. s bratom Mirkom Čuljkom, također građevinarom, pokrenula privatnu tvrtku, a vodi je i danas.

Kaže da im u prvih nekoliko mjeseci nisu baš pljuštali poslovi, no da se, zahvaljujući poznanstvima i preporukama, uspjela probiti pa je u narednim godinama vodila mnoge građevinske projekte, gradilišta, stručni nadzor i tehničko savjetovanje. Među neke od najznačajnijih ubraja zgrade Spaza i Privredne banke na zagrebačkoj Radničkoj cesti, stambeno-poslovni kompleks Nova Galerija na Ljubljanskoj aveniji, Vipnet Trokut na Žitnjaku te još mnogo poslovnih i stambenih zgrada i obiteljskih kuća, najvećim dijelom u Zagrebu, ali i u Zadru, Dubrovniku (obnova hotela Neptun) te na otoku Olibu. Naglašava da je sve poslove dobila pomoću preporuka ljudi za koje je ranije radila.

'Kad se radi ovaj posao, ništa ne smije biti teško. A oni koji kažu da znaju graditi i poznaju građevinu (ima ih mnogo) jer su gledali kako im se u susjedstvu gradi kuća, ne mogu to znati. Gledala sam ja svoju kćer kako pet godina svira klavir, pa ga nisam naučila svirati', objašnjava.

Dokazivanje na svakom projektu

Pitamo je li kao žena imala problema, od studija do vođenja posla na gradilištu, a odgovara nam da ih nije bilo zato što je radnike uvijek tretirala s poštovanjem i razumijevanjem. No imala je, kaže, problema, a još uvijek ih ima, ali s dokazivanjem.

'U svakom tom projektu investitorima se dokazuješ kao pripravnik, kao da tek krećeš. Neki ljudi su imali loša iskustva s nadzorima i nisu možda ozbiljno shvaćali taj posao. Ali kad me ljudi upoznaju, kad vide da sam dobronamjerna, da im moj tim i ja možemo puno dobroga napraviti na projektu te kad prođe nekoliko mjeseci i u to se uvjere, onda je okej. A što se tiče ponižavanja žena, i toga isto ima, ali ja imam neke svoje metode kojima i to rješavam. Kad se pojave, uspijem ih riješiti', ističe Čuljak, a na naše potpitanje bi li joj neke stvari lakše prolazile da je muško, odgovara: 'Definitivno, da.'