U Radniku se Habijanec zaposlio kao 29-godišnji mladić. Diplomu inženjera građevine stekao je na fakultetu u Zagrebu. Kako je rođen u Predavecu Križevačkom, na obroncima Bilogore, bilo je prirodno da karijeru u struci započne u najvećoj lokalnoj građevinskoj tvrtki. Ispostavilo se da iz nje neće ni otići.

Od 1980. pa do 1997. vodio je gradilišta Radnika u Njemačkoj. S time da je zadnje četiri godine bio šef predstavništva. Inače, u razgovoru se često prisjeti svojih njemačkih iskustava te voli povlačiti paralele s Hrvatskom.

Kad je Radnik privatiziran, ubrzo je izabran za predsjednika uprave i tvrtku je konsolidirao po njemačkim pravilima. U to je vrijeme Radnik imao stotinjak dioničara, zaposlenih i umirovljenika. Danas ih je oko 40, s time da je Habijanec najveći dioničar, a kad mu se pribroji i udio sina Krešimira, ima većinsko vlasništvo.

Stalnim rastom prihoda Radnik se probio među tri najveće građevinske firme u zemlji. U njegovom vlasništvu još je deset manjih tvrtki, među kojima su Radnik-Plin, Bistra iz Đurđevca i Hidroing iz Varaždina. Radnik je vlasnik i hotela Kalnik u Križevcima te kamenoloma u Vojnovcu.

Habijanec je predsjednik Izvršnog odbora HUP-ove Udruge poslodavaca graditeljstva i predsjednik HGK-ove Županijske komore Koprivnica. Dugogodišnji je član HDZ-a.

Nedavno potpisanim kolektivnim ugovorom bruto plaće u građevinarstvu porasle su od devet do 17 posto. Međutim i dalje su otprilike 22 posto niže od prosječne plaće na tržištu rada.

Poslodavci i sindikati u graditeljstvu pregovaraju na granskoj razini više od 25 godina. U tim pregovorima sudjelujem gotovo 20 godina. Sindikati u pravilu traže veće plaće, a i druga prava. Poslodavci su također zainteresirani za stimulativne plaće zaposlenih, ali uz uvjet da tvrtka zadrži konkurentnost i poveća produktivnost. Znamo da produktivnost ne ovisi isključivo o zaposlenicima, već je to pitanje šireg društvenog uređenja. Kolektivnim ugovorom određene su najniže plaće za pojedine grupe složenosti poslova, a najniža plaća za najjednostavnije poslove iznosi 1000 eura te su oni razvrstani u 11 grupa složenosti, s time da najviša grupa propisuje plaću od 2200 eura. To ne znači da poslodavci isplaćuju te plaće, nego je to samo zagarantirani minimum, a u praksi isplaćuju veće plaće.

Ima li u graditeljstvu prostora za dodatno povećanje plaća?

Ovim povećanjem dosegnuli smo otprilike polovicu njemačkih plaća. Kad se tome pribroje sva ostala materijalna prava, možda smo čak i iznad polovice. U Njemačkoj, primjerice, nije plaćena stanka tijekom rada, hrana, ni troškovi prijevoza na posao, a radnici u Hrvatskoj te primitke ostvaruju od poduzeća, i to neoporezivo. Smatram da način prikazivanja plaća u propisanim formama financijskih izvješća nije primjeren i ne daje pravu sliku plaća i drugih primitaka zaposlenih. Mnogo je naknada koje radnici ostvaruju kao neoporezivi primitak, osobito u građevinarstvu, gdje kad su na terenu primaju terenski dodatak od 20 do 25 eura po danu, uz plaćenu hranu, prijevoz i smještaj. Ti i svi ostali primici, nagrade za poslovne rezultate, jubilarne nagrade, božićnica i sve drugo knjiže se pod ostale troškove, što na godišnjoj razini iznosi oko 5000 eura. Svi spomenuti primici radnika koje isplaćuje poslodavac knjiže se pod ostale troškove, a ne pod plaće i primitke, tako da je realna situacija za radnike ipak povoljnija od onog što se iskazuje u financijskim izvješćima. Bilo bi realnije kada bi se u izvješćima prikazivala oporeziva plaća i neto isplaćena neoporeziva primanja.

Kolika je prosječna plaća u vašoj kompaniji?

Primanja prelaze dvije tisuće eura kada se uključe svi spomenuti dodaci. Prema novom kolektivnom ugovoru, satnica u graditeljstvu kreće se od sedam do osam eura za jednostavnije poslove pa od devet do 10 eura za složenije poslove. Ali to je tek početna satnica prema kolektivnom ugovoru, na koju se dodaje niz dodataka za minuli rad, uvjete rada, stimulacije i drugo. Pa se pored toga dodaju neoporezive naknade za rad na terenu, hranu, smještaj, prijevoz i slično. Opet želim naglasiti da podaci o plaćama Državnog zavoda za statistiku zbog postojeće metodologije praćenja plaća daju iskrivljenu i znatno nepovoljniju sliku. DZS trebao bi pratiti sva neto primanja zaposlenika, što sada nije praksa. Prema podacima DZS-a, prosječna plaća u građevini, na koju se plaćaju porezi i doprinosi, ispod je 1000 eura, a u stvarnosti sigurno 20 do 30 posto iznad toga.

Otkud tolika razlika?

To znači da se dio plaće isplaćuje na ruke, izvan poreznog sustava, i time se omogućuje nekim ponuditeljima da daju niže ponude, što je neravnopravno i nezakonito tržišno natjecanje. U većini država EU-a neisplata plaće po kolektivnim ugovorima je kazneno djelo. Osim što se isplatama na ruke urušava javni sustav, stvara se ogromna nelojalna konkurencija. To se odnosi na određene, većim dijelom male poduzetnike u Hrvatskoj, kao i ponuditelje iz trećih zemalja koji na javnim natječajima zbog toga sigurno mogu biti povoljniji. Plaće u trećim zemljama su od 50 do 100 posto niže nego u Hrvatskoj. Kontrola isplate plaće po kolektivnim ugovorima je u nadležnosti Državnog inspektorata, a on naprosto nema dovoljno inspektora da pokriju to široko područje. Novi kolektivni ugovor za graditeljstvo, kada Ministarstvo proširi njegovu primjenu, predstavlja obvezujući propis o plaći.

Kakva je sada situacija?

U građevinarstvu danas imamo registriranih oko 22 tisuće poduzeća, a u Austriji, primjerice, dvostruko ih je manje. Velik broj tvrtki obračunava plaće, poreze i doprinose narušavajući zakonom propisane okvire. U takvim tvrtkama radnici nisu razvrstani po grupama složenosti radnih mjesta, kao polazištu za ugovaranje i obračun plaća. Na temelju kvalifikacije radnika i grupe složenosti, u koju spadaju prema tarifnim stavovima kolektivnog ugovora, kalkuliraju se ponude, cijene, popunjavaju troškovnici i sve ostalo. Većina zaposlenih je manje-više prijavljena na minimalnu plaću. HUP-ova Udruga poslodavaca graditeljstva je protiv toga jer ta praksa predstavlja nelojalnu konkurenciju koja šteti hrvatskom društvu u cjelini. Tvrtke koje ne poštuju kolektivne ugovore uopće ne bi smjele biti ponuditelj u javnoj nabavi. Možemo reći da oni koji poštuju kolektivne ugovore plaćaju za 50 posto više poreza i doprinosa u odnosu na one koju to ne poštuju. Moramo težiti tome da se u građevinarstvu posluje pod jednakim uvjetima u pogledu obveza prema porezima i doprinosima i drugim javnim davanjima.

Kako je moguće da već ne postoji regulativa kojom bi se onemogućilo sudjelovanje na javnim natječajima onima koji ne poštuju kolektivne ugovore?

U Zakonu o javnoj nabavi to postoji kao razlog isključenja. Te države nisu potpisnice WTO-ova Sporazuma o javnoj nabavi (GPA) i naručitelji imaju mogućnost isključiti takve ponuditelje iz javne nabave, ali to ne čine. Javni naručitelji ne znaju kako primijeniti GPA i kako dokazati takav razlog isključenja ponuditelja. Iz HUP-a smo nudili određene modele rješenja, ali većina javnih naručitelja bira liniju manjeg otpora. Raspisuju natječaj i tko se javi – taj se razmatra, a na kraju je presudno tko je najjeftiniji. S druge strane, imate domaće tvrtke koje drže radnike na minimalcu, a sve ostalo im isplaćuju na ruke, kao i strane tvrtke iz država koje nisu članice Europske unije. Te tvrtke nisu potpisnice Sporazuma o javnoj nabavi. Zato je nužno, naglašavam nužno, da se prema Zakonu o javnoj nabavi neisplata plaće i nepoštivanje kolektivnog ugovora uvedu kao obvezni razlozi za isključenje ponuditelja iz javnih natječaja. Zato HUP organizira konferencije da educira i podigne svijest javnih naručitelja. U Njemačkoj, npr. u Bavarskoj, udruga poslodavaca sa sindikatima prijavljuje svakog poslodavca koji ne poštuje kolektivni ugovor inspektoratu i poreznoj upravi. HUP-ova Udruga poslodavaca graditeljstva i Sindikat graditeljstva Hrvatske sklopili su poseban sporazum i dali ovlaštenje sindikatu da može kontrolirati isplate plaće po kolektivnim ugovorima kako bi se na taj način unaprijedilo pitanje kontrole.

Zašto se to kod nas ne radi?

Zato što treba uspostaviti normativne pretpostavke, a i više politički inzistirati i osvijestiti poslovnu zajednicu o poštivanju kolektivnih ugovora. Ako tvrtke imaju obvezu plaćati pripadajuće poreze i doprinose na ugovorene plaće, onda to mora vrijediti za sve subjekte na tržištu.

Iz kojih zemalja dolaze tvrtke koje su vam nelojalna konkurencija?

Uglavnom s Istoka, npr. Kina, Turska i dr. Osim što ne isplaćuju plaće po kolektivnim ugovorima, ta poduzeća dobivaju državne subvencije kako bi nam mogla konkurirati, uzimati poslove i radna mjesta. Takvim postupanjem oštećen je državni proračun i domaći građevinski sektor koji gubi priliku za razvoj i novo zapošljavanje. Zakon o javnoj nabavi je načelno regulirao aspekte stranih subvencija kao nedopuštene i zato mi nije jasno kako to dopuštamo. Da ne bude zabune – nemam ništa protiv tih tvrtki niti njihovih država, ali zakon se mora poštivati. Ne možete imati ljude s nižim kvalifikacijama i tako ih službeno plaćati, a koji rade na složenim inženjerskim konstrukcijama ili velikim infrastrukturnim projektima. Javni naručitelj mora znati okvirnu vrijednost projekta koji planira nabaviti. Kad bi to bilo tako, razlika u ponuđenim cijenama mogla bi biti pet do deset posto, ali ne 30 posto. Danas postupak ugovaranja vode uglavnom pravnici i ekonomisti i cijeli sustav je birokratiziran i nepredvidiv. Zakon o javnoj nabavi nužno je doraditi kako bi proces bio transparentniji i u korist naše države. HUP je u nekoliko navrata dao kvalitetne prijedloge za izmjenu Zakona o javnoj nabavi, Zakona o obveznim odnosima, Zakona o gradnji, Zakona o poslovima i djelatnostima u prostornom planiranju i graditeljstvu, kao i za druge podzakonske akte. Za sada je još uvijek preslaba reakcija naših ministarstava na te prijedloge.

Neki se poslodavci žale da je država na silu dizala minimalne plaće, ne gledajući kolika je produktivnost. Zbog toga im se smanjuje profitabilnost.

Ne slažem se s time. Možemo li imati 30-40 posto nižu minimalnu plaću od one u Europi? Kako mislimo biti dio Europe sa satnicom od četiri do pet eura, a u Njemačkoj je npr. minimalna satnica 13 eura? Ako se netko na to žali, to znači da ima problem u tehnologiji, ne vodi dobro posao ili želi ostvarivati ekstra veliku zaradu na račun plaća radnika. Istina je da je država pristupila povećanju plaća na administrativan način. Sada je minimalac 970 eura bruto, a mi smatramo da bi taj iznos trebao biti preko 1000 eura.

Nalazimo se u zlatnom dobu građevine. Ogromna sredstva iz EU-ovih fondova slijevaju se u velike infrastrukturne projekte. Međutim pojedini ekonomisti upozoravaju da bi bilo bolje usmjeriti ta sredstva u tehnološku modernizaciju gospodarstva. Na taj način, kažu, propuštamo priliku za jačanje dugoročne konkurentnosti.

Većina tih ekonomista i analitičara nikada nije izašla iz svojih ureda, niti su ikome isplatili plaću. Izbacuju teorije koje nemaju smisla. Zar oni ne znaju da je građevinarstvo jedna od vodećih gospodarskih grana u svakoj državi? Kad građevinarstvo napreduje, ono kao lokomotiva vuče puno ostalih sektora. Jedan zaposleni radnik u građevinarstvu izravno znači tri do pet novih radnih mjesta u drugim granama djelatnosti, a neizravno još mnogo više. Svaki izgrađeni objekt ima svoju svrhu – može biti proizvodni pogon, stambeni objekt ili javna ustanova. A kada govorimo o velikim infrastrukturnim projektima, velik dio sredstava odlazi na vodno-komunalne aglomeracije koje preko NPOO-a financiraju Hrvatske vode. Kanalni sustav i pročistači otpadnih voda su najskuplji infrastrukturni objekt u nekom naselju. Vrijednost objekata i drugih građevina ili bilo koje druge nekretnine povećava se kada se nalazi na lokaciji s uređenim komunalnim sustavom. Dobro je da se ulaže u komunalnu infrastrukturu – kanalizaciju, vodovod, pročistače, odlagališta i preradu otpada - jer to podiže standard i kvalitetu života građana, a utječe i na demografsku sliku, posebno u ruralnim dijelovima Hrvatske. Trenutno 80 posto ruralnih područja nema riješenu odvodnju i pročišćavanje otpadnih voda, što u narednih desetak godina svakako treba izgraditi.

Slažem se da moramo ulagati u infrastrukturu tamo gdje je potrebno. No nije li činjenica da dio tog novca odlazi u projekte čija je važnost upitna? Hoćemo li biti zadovoljni kada se smanji priljev europskog novca?

Lokalna uprava je ključni faktor, a često nije u stanju prihvatiti projekte Vlade i provesti ih. U lokalnoj upravi nema dovoljno stručnih ljudi za provedbu potrebnih projekata. Najveći dio poreza na dohodak odlazi lokalnoj upravi, a ona ne daje važnost isplatama plaća po kolektivnim ugovorima i, osim toga, nema spoznaju koliko poreza dobije od kojeg poduzeća, što je nedopustivo. Lokalna uprava također bi se trebala uključiti u reguliranje ovog pitanja, ali za to je potrebna i pomoć Porezne uprave, a ona za ovo pitanje gotovo nije zainteresirana. Smatramo da to treba urediti kao u drugim razvijenim europskim zemljama.

Vratimo se građevini. Je li opravdano to da kvadrat novogradnje u Zagrebu košta 6000 eura?

Smatram da nije. Treba provesti analizu i precizno utvrditi što sve ulazi u tu cijenu. Danas se gradnjom stanova najmanje bave građevinska poduzeća koja su za to kvalificirana. Jednim dijelom time se bave developeri koji imaju dosta uređen sustav, a dijelom se time bave i razni špekulanti i financijeri koji s građevinarstvom nemaju nikakve veze. Država je, prema novom Zakonu o priuštivom stanovanju, pružila pomoć posebno mladim obiteljima za kupnju stanova otpisivanjem PDV-a te drugim pogodnostima za djecu i obitelj prilikom kreditiranja. Postavlja se ozbiljno pitanje - zar stambena politika nije u odgovornosti lokalne uprave? Zar oni ne znaju koliko im stanova treba? Gdje su planovi za stambenu izgradnju? Zar se njihov posao odnosi samo na urbanizam i tu staje sve ostalo? U prijašnjem sustavu to je bilo bolje riješeno, a i danas u europskim zemljama imamo puno dobrih primjera za regulaciju tog pitanja. Vlada bi u tome trebala pomagati.

Koliko je Radnik angažiran u stanogradnji?

Jako malo. U centru Križevaca obnavljamo hotel Kalnik i našu upravnu zgradu. Vrijednost tih investicija iznosi oko 18 milijuna eura. Građevinski radovi su pri kraju.

Što vam donosi najveće prihode?

Oko 60 posto prihoda dolazi iz visokogradnje, a 40 posto iz niskogradnje. Dosta smo angažirani na vodno-komunalnim aglomeracijama.

Koliko trenutno Radnik ima zaposlenih?

Sama tvrtka Radnik ima oko 400 zaposlenih, a naših šest povezanih poduzeća zapošljava još 500 ljudi. Znači, sveukupno imamo više od 900 zaposlenih. Velik smo sustav koji, ako uzmemo u obzir i obitelji zaposlenika, osigurava egzistenciju za više tisuća ljudi.

Sigurno imate i strane radnike. Odakle ih angažirate?

Oko 30 posto zaposlenih su strani radnici. Većinom dolaze iz nama susjednih zemalja, prvenstveno Bosne i Hercegovine, Srbije, Makedonije, a manje ih je iz dalekih azijskih zemalja. Potrebni su nam prije svega majstori, a to je već vrlo deficitaran profil i kad računate na strane radnike, kojih za sada u Hrvatskoj nedostaje barem 20-30 tisuća. Procjena je da je 40 tisuća građevinara otišlo u druge zapadne zemlje i kad bi kod nas regulirali bar osnovne probleme koje sam naznačio, mnogi bi se vratili pa ne bismo trebali toliko radnika iz dalekih azijskih zemalja.

Kakva su vam iskustva s radnicima iz Azije?

Majstori iz Uzbekistana pokazali su se kao iznimno kvalitetni radnici. Isto vrijedi za Egipćane i Filipince. To su sve ljudi koji dolaze kako bi prehranili svoje obitelji, baš kao što su i naši radnici prije 40-50 godina odlazili na rad u Njemačku. Strani radnici moraju biti stručno osposobljeni, što je dosta teško provesti s obzirom na sustave obrazovanja stranih zemalja, pa postoje problemi oko mogućnosti da ih se stručno osposobi i zakonito zaposli u skladu s propisima zaštite na radu. Jedan od spornih zakona u našoj zemlji je onaj koji omogućuje rad tzv. agencijskih radnika. To bi trebalo ukinuti. Nitko ne bi smio u Hrvatskoj prodavati strane radnike. Posredovanje pri zapošljavanju je prihvatljivo, ali prodaja agencijskih radnika nije dobro rješenje niti je dobra poruka u našem gospodarstvu ni za ugled naše države.

Slažem se s vama. Jeste li zabrinuti zbog toga kako će se sve veći broj stranih radnika uklopiti u naše društvo?

Sad ulazimo u područje demografije. Nekada smo imali velik broj lokalnih poduzeća pa ljudi nisu morali putovati u Zagreb i druge centre zbog posla. Još uvijek nemamo dovoljno razvijenu prometnu infrastrukturu tako da netko iz Križevaca bez problema putuje na posao u Zagreb. Nekada je velik broj stanovnika radio u svom gradu, pored toga imali su malo obiteljsko gospodarstvo i tako se funkcioniralo i živjelo. Kad su te lokalne tvrtke propale, ljudi su otišli u inozemstvo. Ono što želim naglasiti jest da zadržavanje ljudi u mjestu stanovanja ovisi o stalnom radnom mjestu u njihovoj blizini.

Često spominjete Njemačku. Koliko je operativno Radnik angažiran u Njemačkoj? Bojite li se da će se njihova gospodarska kriza, posebno izražena u građevinarstvu, preliti na nas?

U Njemačkoj trenutno imamo tridesetak radnika, ali planiramo povećati taj broj. Uvijek smo tamo prisutni sa 60-70 zaposlenih, a nekada ih je bilo i 200-300. Ne bojim se za Njemačku, oni će sigurno reagirati. Najvjerojatnije će na vlast doći demokršćanski savez CDU-a i CSU-a. Očekujem da će oni napraviti preokret – povećat će se broj radnih mjesta i ekonomija će se stabilizirati. Znate li kada je Njemačka bila najnaprednija? Kada ju je vodila koalicija CDU-a i Socijaldemokratske stranke.

Član ste HDZ-a i vaša tvrtka je velik donator vladajuće stranke. Zašto im donirate novac? Često vas se zbog toga spominje u medijima i dovodi u pitanje svaki posao koji dobijete od države.

U našem poduzeću rade i ljudi koji su članovi i SDP-a i drugih stranaka. HDZ-u doniramo novac jer smatram da je to, unatoč svemu, naša najsposobnija stranka i želim joj pomoći. Kako nam HDZ uopće može pomoći u nabavi posla? Većinu poslova radimo za gradove i općine u kojima HDZ nije na vlasti te za investitore iz privatnog sektora. Kad se radi o cijenama, kvaliteti i rokovima, stranačka pripadnost ne pomaže. Želim da u Hrvatskoj imamo kvalitetno raspisane javne natječaje, na kojima pobjeđuju oni koji uredno plaćaju svoje radnike, ulažu u tehnologiju i poštuju porezne obveze te u politici plaća poštuju kolektivne ugovore.

Vidim da vam smetaju te sumnje zbog HDZ-a.

Takvi natpisi su na razini žute štampe. Zbog toga što sam član HDZ-a nemam nikakve koristi, već samo kritike. Onaj tko kritizira neka prvo pogleda sebe. Velik dio onoga što se piše su laži i konstrukcije. Tvrtka smo stara 78 godina. Od male firme u Križevcima razvili smo ozbiljno građevinsko poduzeće. Zahvaljujući tome što sam radio u Njemačkoj, naučio sam puno toga i primijenio u Hrvatskoj. Privatizaciju smo zakonito proveli. Osobno nisam sudjelovao u tome jer sam tada bio u Njemačkoj.

Koliko se još dugo vidite na čelu Radnika?

Radit ću dok god mogu doprinositi svojim radom.

Hoće li vas na čelu tvrtke naslijediti sin Krešimir?

Nakon mene predsjednik uprave bit će jedan od naših inženjera. On će me zamijeniti. Moj sin Krešimir je direktor naše firme Bistre u Đurđevcu. U Radniku, kao i u svim ostalim poduzećima iz grupe Radnik, na rukovodeće funkcije dolazi se znanjem, marljivošću, poštenjem, a rodbinska i stranačka pripadnost nemaju tu nikakvog utjecaja. Tvrtka nekoliko prošlih godina nije isplaćivala dividende, već dobit ulažemo u razvoj. Među rijetkim smo poduzećima koja daju zajmove svojim zaposlenicima s kamatom od dva posto i dugim rokom otplate. Pomažemo prilikom zdravstvenih problema plaćanjem dodatnih troškova liječenja i osiguravamo druge pogodnosti. Kontinuirano dug niz godina stipendiramo oko 50 učenika i studenata. Sponzoriramo brojne sportske klubove i udruge i odobravamo mnoge druge pomoći, posebno one koje su najpotrebnije našim zaposlenicima. Želimo da naši zaposlenici budu zadovoljni i motivirani za rad i razvoj tvrtke.