Prije desetak dana završena je javna rasprava o tome kako će se u Hrvatskoj primijeniti tzv. treći paket smjernica EU-a koje traže niz reformi u domaćem energetskom sektoru. Najveće promjene odnose se na HEP i njegovo daljnje poslovanje.

HEP je danas snažno integrirana tvrtka u čijim su rukama sve četiri najvažnije djelatnosti: proizvodnja (hidroelektrane i termoelektrane), prijenosna mreža, lokalna distribucijska mreža i opskrba ili prodaja. EU traži odvajanje mrežnih djelatnosti kao prirodnih monopola od proizvodnje i opskrbe kao tržišnih djelatnosti.

Javna rasprava završila je prihvaćanjem kompromisnog rješenja koje ne predviđa izdvajanje nijednog dijela HEP-a, već će prijenos i distribucija ostati unutar tvrtke, ali s velikom neovisnošću.

Prema tom modelu, HEP se mora organizirati do početka ožujka 2012. godine, s tim da će Vlada do 3. ožujka 2014. donijeti konačno rješenje. Tada će se pasti definitivna odluka hoće li mrežne djelatnosti ostati neovisne i unutar HEP-a ili će se u potpunosti vlasnički razdvojiti. Sve ovisi o tome hoće li kompromisni model zadovoljiti zahtjeve EU-a.

O zaključcima javne rasprave i je li to uvod u komadanje i privatizaciju HEP-a, porazgovarali smo sa stručnjakom za energetiku Slavkom Krajcarom, profesorom zagrebačkog Fakulteta elektrotehnike i računarstva.

Smjernice EU-a traže visok stupanj nezavisnosti operatora prijenosnog i distribucijskog sustava. Zašto? Ideja EU-a stvaranje je jedinstvenog, tzv. unutarnjeg tržišta električne energije te stvaranje jednakih šansi za sve sudionike koji se bave tržišnom djelatnošću: proizvođače, opskrbljivače i potrošače. Analiza EU-a pokazala je da su najveće prepreke tome upravo u upravljanju mrežama unutar pojedinih država. To se odnosi, prije svega, na prijenosne mreže, a naročito vodove za prekogranično trgovanje.

Ta se neovisnost može postići na tri ravnopravna načina: potpunim izdvajanjem mrežnih djelatnosti iz sustava HEP-a, nezavisnim vođenjem mrežnih sustava, tzv. nezavisni operator sustava nad imovinom u vlasništvu HEP-a, te najmanja promjena spram današnjeg stanja - visoka neovisnost operatora prijenosnog sustava, odnosno nadzorna, računovodstvena i upravljačka neovisnost.

Mi smo prihvatili taj treći model. Čini se da je riječ o malim promjenama, ali i one puno traže da bi se zadovoljile smjernice EU-a.

Moje mišljenje je da ne trebamo potpuno odvajati prijenos i distribuciju iz sustava vlasništva HEP-a, ali moramo poštivati nezavisnost tih subjekata i stvoriti jednake šanse svim tržišnim djelatnostima. To je moguće i bez 'prisile' EU-a. Pred nama je godina dana prilagođavanja koju ne bismo smjeli propustiti.

Sindikati unutar HEP-a, ali i pojedini stručnjaci upozoravaju da će se primjenom direktiva EU-a raskomadati HEP te da je to samo uvod u privatizaciju?

Razumijem strah zaposlenika. Čini se da taj strah dolazi iz hrvatske stvarnosti, odnosno prošlih privatizacija. Želim vjerovati da smo iz toga nešto naučili i da je sadašnje stanje nešto drugačije.

Ne slažem se sa zadržavanjem sadašnjeg statusa quo. Pogledajmo samo koliko je šansi HEP propustio. Pogledajmo što je napravljeno u izgradnji, a što u osvajanju drugih tržišta. Zašto?

Zato jer je i političko i opće mišljenje da je HEP 'naš' i da treba zadovoljavati potrebu za energijom na razini raspodjele, čitaj: niska cijena, a ne na razini kompanije koja stvara profit za vlasnika temeljeno na principima poduzetničkih aktivnosti.

Socijalni se ciljevi trebaju postizati na razini socijalnih politika, a ne 'političkom dobrotom' na račun poslovnih subjekata. Osobno se ne bojim nijednog procesa privatizacije ako znamo što želimo postići.

Trebali se HEP gledati kao cjelina ili bi bilo dobro privatizirati pojedine djelatnosti?

Uobičajeno je u donošenju takvih odluka pogledati što su učinili drugi. Učinite li to, pronaći ćete da su oba rješenja dobra. Pronaći ćete uspješne državne kompanije, ali i znatno češće privatne kompanije. I što sada?

Ne postoji konzultant koji kvalitetnom studijom može amnestirati sadašnjeg vlasnika, državu, od donošenja odluke. K tome, valja znati da Vlada neće ni za jednu odluku dobiti pljesak izbornog tijela, poglavito ne u Hrvatskoj, gdje se svaka namjera odmah gleda samo s crne strane.

Osobno bih se veselio privatizaciji, ali uz prethodne dogovore o koncesijama, socijalnom cenzusu, hrvatskim interesima koji su legitimni, poticaju domaćem kapitalu itd.

Ako se HEP ograniči samo na hrvatsko tržište, 'ugušit' će se u svojoj neuspješnosti. Samo ga prodor na druga tržišta može održati na životu.

Danas ćemo bitno teže privatizirati HEP kao cjelinu. Visok stupanj regulacije i pritisci EU-a natjerat će nas na zadržavanje vlasništva mrežnih djelatnosti u državnim rukama, a privatizaciju proizvodnje i opskrbe. Dokad ćemo izdržati? Dok budemo imali regulirane cijene i dok budemo zatvoreni sami u sebe, a to nije dugo.

Što je najvrednije u HEP-u danas?

U području proizvodnje najveću vrijednost čine hidroelektrane koje predstavljaju obiteljsko srebro. Bez politike koncesija to je nemoguće kvalitetno privatizirati.

Vrijednost termoelektrana izjednačena je s vrijednošću prostora na kojem se nalaze. Naime, hrvatske termoelektrane su ili na isteku životnog vijeka ili rabe tehnologiju kojom je sagorijevanje predviđenog goriva nekonkurentno i neodrživo. Termoelektrana Plomin II na ugljen već jest nezavisan, i to uspješan, proizvođač.

Vrijednost tržišta, ukoliko prodajemo opskrbu, dakle hrvatske kupce, lako se može izračunati i zasigurno nije male vrijednosti. Njegova vrijednost ipak ovisi o liberalizaciji tržišta, odnosno slobodi utvrđivanja cijena. Vrijednost mreže ovisi o daljnjim smjernicama EU-a i našim zadaćama u otvaranju unutarnjeg tržišta. Viši stupanj opće regulacije težit će većoj zadaći države, a time i većem političkom riziku za poduzetnika.

Kako će sve te promjene utjecati na cijenu struje?

Na cijenu struje, nadam se, neće utjecati promjene o kojima smo govorili. Na cijenu struje će i kod nas, kao i u cijeloj Europi, utjecati ponuda i potražnja. Zasigurno, struja u Hrvatskoj neće pojeftiniti jer smo dosad vodili politiku niskih cijena i k tome je nemamo dovoljno.

Nove su proizvodne jedinice, tzv. marginalne jedinice, sve skuplje zbog okolišnih zahtjeva. Upravo te jedinice određuju cijene. Dodatno, veće učešće obnovljivih izvora utjecat će na rast cijena. To je cijena koju smo odlučili platiti zbog budućih boljitaka na račun smanjenog utjecaja na klimatske promjene.

Osnovni zakoni ekonomije kažu da se otvaranjem tržišta cijene ujednačavaju. Kako je tržište EU-a dominantno sa svojim višim cijenama, zaključak je jednostavan. Ipak, to povećanje neće biti više od 30 posto. No upravo je ono nedostatno za značajnija ulaganja i za osvajanje drugih tržišta.