Tena Grgić, u virtualnom svijetu znana kao Artena, vrlo rano otkrila je svoj talent za umjetnost i godinama ga brusila. Danas uživa u različitim ulogama, stilovima i tehnikama kojima stječe simpatije i postiže uspjehe. Magistra je grafičkog dizajna, a osim bodypaintingom, bavi se slikanjem, fotografijom i irskim plesom.

'Roditelji mi često prepričavaju priču o tome kako je moja teta u vrtiću cijelu grupu izvela da crtamo drvo i da sam ja bila jedina koja je osim drveta u njemu nacrtala rupu u kojoj su stanovale vjeverice. Oduševljena teta im je tada rekla da me moraju usmjeravati u umjetničke vode. Njima je to bilo simpatično, ali nikada nisu bili nametljivi. Dali su mi slobodu odlučivanja i oduvijek podršku u svemu', ponosna je Tena. Jedan od njezinih talenata sada je i stvaranje optičkih iluzija na ljudskom tijelu.

'Otkad znam za sebe, uprljana sam bojama i oduvijek mi se to sviđalo, pa tako i za vrijeme studiranja. Često sam radila slike po narudžbi kako bih si platila stan ili režije i tako sam jednom prilikom pri završetku slike po običaju trebala oprati ruke, međutim nisam. Taj trenutak nikad nisam voljela. Uvijek bih izdvojila nekoliko trenutaka i divila se bojama koje su se preklapale na mojim rukama. Svaki put to je izgledalo drugačije, kao još jedna slika koju sam nesvjesno slikala na dlanovima. Tako sam uzela kist i krenula povećavati tu obojenu površinu i shvatila da mi se percepcija mijenja, da sve djeluje plošnije i kao da se rađa nova dimenzija. Ideja za diplomski rad bila je rođena', prisjetila se i ispričala nam koliko je sati/mjeseci/godina bilo potrebno da usavrši tu vještinu.

'Samouka sam umjetnica, tako da mogu reći da je to od prvog trenutka otkako sam se uprljala bojom. Smatram da je svako kreativno izražavanje utjecalo na ovo što radim danas jer sam svaki put primijetila i naučila nešto novo, nešto što nisam znala ranije. Sve se nadograđivalo, kockica po kockica, i tko zna gdje je kraj', poručuje umjetnica. Njezini radovi su lako dopadljivi. Šareni su i kod promatrača, bez iznimke, izazivaju pozitivne emocije. Zanimalo nas je osmišljava li sliku ranije ili se prepušta trenutku.

'Sve osmislim prije. S razlogom svaki rad nazivam projektom. Zaista uključuje puno faza – od trenutka inspiracije, razrade ideje, nabave svih materijala i rekvizita, pronalaženja odgovarajućeg modela, oslikavanja i na kraju photo sessiona. Naravno, nikada nije sto posto onako kako sam zamislila u početku, niti želim da tako bude. Uvijek u samom procesu oslikavanja izmijenim nešto ili pak dodam nešto novo što nije postojalo u prvoj fazi promišljanja. Tako da često iznenadim i samu sebe time u kojem smjeru projekt završi', priznaje. Nema, kaže, nikakve posebne rituale i običaje prije nego što povuče prvi potez. No rekla nam je odakle joj stiže inspiracija i gdje nabavlja boje.

'Za inspiraciju zaista nema pravila. Ona može doći u bilo kojem trenutku i biti bilo što. Od nekog trenutka do oblika koji vidim u nečemu ili pak osjećaji, boje, zvukovi, mjesta itd. Osim raznih okidača za ideje, inspiriraju me ljudi. Sretna sam kada vidim koliko svojim talentom mogu uveseliti nekoga ili ga navesti da trepne dvaput zbog optičke iluzije koju stvaram. Osim što ih istovremeno zbunjujem i veselim, također prenosim određene poruke, a modelima puštam na trenutak da budu netko drugi, da malo promisle o sebi kao osobama. Boje nabavljam u trgovinama s art materijalima', kaže nam.

Galerije nažalost nemaju sluha za ovakav tip umjetnosti. Ali naši glazbenici imaju pa je među ostalim surađivala s nekima koji su prepoznali potencijal tog urbanog i neopterećenog pravca u umjetnosti. 'Nakon diplomiranja dizajna na Grafičkom fakultetu nastavila sam raditi samostalne projekte i prijavljivala se na različite galerijske natječaje za izlaganje, međutim te galerije nisu imale sluha za ovaj tip umjetnosti dok naši glazbenici jesu. Surađivala sam s bendom O.S.D.S. te oslikavala modele za njihovu pjesmu 'Do kraja vremena', zatim s U pol’ 9 kod Sabe - oslikavala sam njihovu pjevačicu za spot pjesme 'U paralelnoj stvarnosti'', pohvalila se. Među ostalima je ostvarila suradnju s Ellom Dvornik.

'Nedugo nakon što sam otvorila svoj profil na TikToku i stavila nekoliko videa svog bodypaintinga, Ella Dvornik Pearce podijelila je moj rad na svom Instagramu, a nakon mjesec dana javila mi se sa željom da me angažira za posao. Suradnja s Ellom bila je opuštena i bez specijalnih prohtjeva kakvi bi se možda očekivali od poznate osobe, no s druge strane i vrlo profesionalna. Ella je normalna i opuštena osoba. Snimali smo u njezinom stanu bez ikakvog pritiska i uživali u cijelom tom procesu. Malena Balie nije uopće mogla prepoznati mamu nakon što sam ju oslikala. Ella se odlično snašla u ulozi oslikanog modela. Poznato je da je uvijek voljela eksperimentirati različitim stilovima, zbog čega joj nije teško pala ni ova transformacija', objašnjava nam Tena. Otkrila nam je koji je od njezinih radova do sada bio najzahtjevniji.

'Najzahtjevniji i najdugotrajniji bio mi je rad s temom mehndija. To je oblik bodypaintinga i privremeni ukras kože podrijetlom iz drevne Indije u kojem se tijelo osobe oslikava kanom. Upravo zbog detaljne specifičnosti dizajna ornamenata, za čije su iscrtavanje potrebni jako mirna ruka i sigurni potezi, projekt je trajao devet sati. Oslikavala sam kompletan torzo i dio ruku modela', rekla je. Jedan od njezinih najpoznatijih radova je bodypainting inspiriran Draženom Petrovićem.

'Često me ljudi pitaju kako je moguće da se bavim s toliko stvari. Kako je moguće da sam toliko darovita? Ili su pak mišljenja da je lako meni jer sigurno nisam nikad ništa morala raditi i učiti jer sam se s tim rodila i da vrlo vjerojatno potječem iz bogate obitelji kojoj nije problem financirati sve moje prohtjeve i ideje. To je toliko nepromišljeno i neistinito, ali ljudima je valjda lakše objasniti si to bez imalo razmišljanja. Nisam ja ništa posebnija od drugih niti dolazim iz materijalno bogate obitelji. Dolazim iz obitelji koja je bogata podrškom i ljubavi i koja mi je omogućila školovanje i naučila me kako se do svega u životu dolazi trudom, radom i odricanjem', naglašava. Tako je i nastala njezina ljubav prema neprežaljenoj sportaškoj legendi.

'On je inspiracija! Osim što je bio veliki sportaš, krasile su ga vrline kao što su poštenje, pravdoljubivost i skromnost. Znao je biti izuzetno buntovan, pogotovo u situacijama u kojima su 'mali' morali ustuknuti pred 'velikima'. Nije želio šutjeti i trpjeti. Jednostavno je bio kvalitetna i prizemna osoba, svjesna da se do rezultata dolazi preuzimanjem odgovornosti, predanim radom i neizmjernom strašću prema onome što voliš. Odgojena sam tako da mi je to oduvijek bilo jasno i normalno i da bez žrtve nema rezultata. Oduvijek mi je bilo bitno da ulažem svoje vrijeme u ono što me ispunjava i da se posvetim tome jer sam znala da će se trud kad-tad isplatiti. Ne nužno u materijalnom obliku. Dražen je dio većeg bodypainting projekta za koji se nadam da će u skorije vrijeme biti predstavljen javnosti jer sam u njega zaista uložila puno ljubavi i truda. Naime nisam sama u projektu i čekam da drugi sudionici obave svoj dio posla. U tom sam projektu, među ostalim modelima, bojom transformirala Luku Cvitanovića, tada Cibonina mladog igrača, u Dražena', kazala je.

Bodypainting je tek jedan od njezinih brojnih umjetničkih interesa. Među ostalim je samouka slikarica. 'Već godinama izrađujem slike po narudžbi i primam narudžbe preko svoje stranice Artena na Facebooku i profila na Instagramu, ali sam po struci magistra grafičkog dizajna, čime se danas aktivno bavim i to je primarna djelatnost mog obrta. Ljudi vole unikatne poklone i naručuju ih za vjenčanja, rođendane, godišnjice, krštenja i ostale proslave. Slika je uvijek dobar odabir jer je to poklon koji će trajati vječno, krasiti prostor u kojem se bude nalazila, izazivati lijepe emocije ili pobuđivati sjećanja na neka lijepa vremena. Primam svakojake narudžbe, a najviše volim kada su to slike velikih formata u intenzivnim bojama', priznaje Tena. Pitamo je bi li se ikad upustila u avanturu stvaranja motiva koji joj nisu tako bliski.

'Upustila bih se u stvaranje nečeg nepoznatog, da. Najveće promjene događaju se kada izađemo iz zone komfora i sami sebe iznenadimo onim što zapravo možemo. Ako ne uspijemo, opet smo na dobitku jer smo bar pokušali. Za to treba imati hrabrosti', poručuje. Njezin život obilježila je i pozornica, točnije ples. Nakon bavljenja baletom zaljubila se u irski ples. Evo u čemu je, po njoj, njegova posebnost u odnosu na druge plesove.

'Ples je dio mog života od vrtićkih dana. Počela sam s baletom i plesala ga do 12. godine, a nekoliko godina kasnije nastavila sam s irskim plesom. Zaljubila sam se u irski ples na kraju srednje škole, kada sam bila na poznatom showu 'Lord of the Dance'. Izašla sam iz dvorane i rekla: 'Ja ovo želim naučiti.' Irski ples je divan. Nevjerojatno je fizički zahtjevan. Zahtijeva puno energije, gracioznost, fizičku snagu, fleksibilnost, kondiciju i disciplinu te sate i sate treniranja. Savladavanjem svih tih vještina, njegova ljepota dolazi do izražaja. Volim to što postoje dvije vrste cipelica, soft i step cipele. Svaka tehnika je drugačija pa su to zapravo dvije vrste plesa. Ples u mekanim cipelicama je elegantan, vilinski, lepršav i prozračan, poseban jer vam omogućuje da letite dok je step moćan i glasan te pretvara vaše noge u instrument jer njima stvarate različite ritmove i zvukove. Nedugo nakon showa upisala sam se u jednu školu irskog plesa u Zagrebu, pa u drugu, i zatim otvorila svoju školu Irish Heart jer sam shvatila koliko je zapravo kompleksan i zahtjevan te sam htjela naučiti irski ples u njegovom autentičnom obliku od osobe koja je licencirana za to i ima godine iskustva iza sebe', objasnila je.

Zato je odlazila u Beč na privatne sate kod Haralda Habermayera, čiji su plesači tada bili europski prvaci u irskom plesu. 'On me učio kako biti dobar plesač i trener. Također sam ga dovodila na radionice svojim plesačima koje sam vodila na natjecanja u irskom plesu po Europi. Zajedno sa mnom, moji su se plesači iz Praga, Beča i ostalih država vraćali sa zlatnim i srebrnim medaljama oko vrata koje smo osvajali u svojim kategorijama. Irish Heart je postojao otprilike četiri godine i onda se dogodio život. Neki zli ljudi ušli su mi u život, izgubila sam plesnu dvoranu i jednostavno je sve odjednom stalo. Sada plešem za sebe, povremeno se nađem s bivšim plesačima i plešemo za gušt, tu i tamo odradimo neki nastup, kao na primjer onaj s Milom Elegović u njezinom 'Mila Showu'. Bilo kako bilo, sretna sam jer nisam ni sanjala da ću osim plesa naučiti biti trener, raditi koreografije, dizajnirati plesnu odjeću, ugovarati nastupe, voditi plesnu školu itd.', objašnjava Tena.

Nedavno je odlučila zaplivati poduzetničkim vodama i otvoriti obrt koji joj omogućuje da živi od svojih talenata. Ispričala nam je na koje je sve prepreke nailazila.

'Poslije magistriranja dizajna na Grafičkom fakultetu zaposlila sam se u struci i radila kao UI dizajner u jednoj digitalnoj agenciji, ali sam zbog posla morala zapostaviti i slikanje i bodypainting i fotografiranje i irski step. Dakle sve one aktivnosti koje me zaista čine sretnom uz moju struku. Shvatila sam da ne želim raditi do kraja života samo jedan tip posla i da ne želim da mi netko oduzima moju slobodu i moje vrijeme svaki dan od 9 do 5 te da živim samo za vikende. Nije mi problem raditi, volim raditi, ali ako želim prošetati prirodom u utorak u 10 ujutro, onda to jednostavno želim napraviti i tek nakon toga raditi do kada treba. Tako sam odlučila da će mi najbolje biti ako otvorim obrt i pokušam živjeti od svoje struke i svojih talenata. To sam i napravila. Paušalni obrt nije toliko teško otvoriti. Prvo se treba dobro informirati, prikupiti svu dokumentaciju i onda sa strpljenjem riješiti birokratski dio. To je dio koji nitko ne voli, pogotovo kod nas u Hrvatskoj, ali isplati se. Već neko vrijeme funkcioniram tako i stvarno sam sretna jer radim sve što volim raditi i još sam plaćena za to. Nikad ne znam što ću točno raditi, samo znam da će biti kreativno i da će svi oko mene biti sretni. To mi omogućuje da mogu raditi grafički dizajn, digitalne ilustracije, fotografirati, slikati na platnima, oslikavati zidove, bodypaintati za videospotove poznatih pjevača, podučavati irski ples i po novom iznajmljivati dekoracije za vjenčanja i druga događanja putem svog novog brenda Diva Decor', zadovoljna je.

Na pitanje je li danas teško biti umjetnik u Hrvatskoj, reći će da generalno jest. 'Smatram da se svi bore za vlastiti umjetnički izričaj i kako da egzistiraju od umjetnosti, no vjerujem će svatko tko je predan stvaranju i kreiranju u jednom trenutku doći do uspjeha, pa i u Hrvatskoj. Jer kvaliteta je kvaliteta, u kojoj god zemlji se nalazili. Današnja tehnologija i mediji imaju veliku ulogu u tome. Da bi se afirmirao kao umjetnik, autor treba ulagati puno vremena i truda u samoga sebe i vlastiti izričaj, ali i u promociju svojih umjetničkih radova, jer u današnje vrijeme nije lako biti vidljiv u moru internetskog sadržaja, također treba imati i sreće. Što se tiče financijske isplativosti, taj dio je svakako težak i izazovan zbog konstantne doze stresa uzrokovanog financijski nestabilnom prirodom toga posla. Neovisno o tome, ne bih mijenjala svoj put zbog zadovoljstva koje pruža cijeli proces nastajanja umjetničkog djela', kaže.

Onima koji tek kreću u neizvjesne umjetničke vode savjetovala bi da budu hrabri i uporni te slijede svoj senzibilitet i budu dosljedni u svom izričaju. Ona je multidisciplinarna umjetnica. Ne bi se mijenjala i bila nešto drugo, kaže, jer je vuče poriv za stvaranjem i kreativnosti bez obzira na medij izražavanja i nikada joj to ne dosadi. Trenutno živi i djeluje u rodnoj Kutini.

'Nakon skoro 10 godina života u Zagrebu vratila sam se u Kutinu prvenstveno zbog pokretanja biznisa. Kutina nudi mladim poduzetnicima uredski prostor i osnovnu opremu za rad u sklopu poduzetničkog inkubatora, što mi je uvelike olakšalo sam početak poslovanja jer posjedovanje obrta zahtijeva obavezna mjesečna davanja čija se svota drastično povećava kada ne posjedujete vlastitu nekretninu u Zagrebu, već ste prisiljeni plaćati najmove stanova čije su se cijene vrtoglavo popele u trenutku u kojem sam ja otvorila obrt. Naravno, tu su još troškovi života i režije. Nije bilo lako, stoga mi se odluka o preseljenju činila najlogičnija za kvalitetan start. I moram priznati da sam zadovoljna. Ionako sam i dalje često u Zagrebu jer je samo sat vremena udaljen od Kutine. Planiram se vratiti u Zagreb, ali ne prije nego se popravi epidemiološka situacija', poručuje. Među temama koje smo dotakli s njom je i korona i to koliko joj je utjecala na poslovanje.

'Izgubila sam dosta ugovorenih poslova jer su klijenti u strahu i neizvjesnosti ili su pak događaji, za čiji sam grafički dizajn bila angažirana, prisilno otkazani. Svemu jednom dođe kraj, tako će i koroni. Bit će dobro, ne smijemo klonuti duhom', optimistična je ova čudesna umjetnica koja nam je na kraju rekla nešto i o svojim planovima.

'Biti sam svoj šef zvuči bajno. Raditi koliko i kada želiš, raditi na projektima koji te maksimalno uveseljavaju i još na kraju biti plaćen za to. Zvuči idealno, ali treba biti realan. Treba vremena da izgradiš kvalitetan brend, probiješ se i budeš zapamćen. Rezultati ne dolaze preko noći jer je svaki početak težak. Pogotovo meni, koja sam multidisciplinarni umjetnik. Tako da mi je zasad plan nastaviti razvijati svoje vještine, nastaviti stvarati i više se posvetiti promociji. Ali dokle god vjerujem u sebe te ulažem puno truda i rada u ono što volim, ne sumnjam da ću uspjeti. Ne sanjam o milijunima, vilama i skupim autima. Želim živjeti životom ispunjenim malim sretnim trenucima, biti zahvalna Bogu za svaki dan i svaku priliku koja mi se pruža te raditi ono što srce čini sretnim. Korak po korak, dan po dan', zaključuje.