Nakon što je proživjela dvadeset sekundi užasa tog 29. prosinca jedina želja bila joj je da što prije ponovno počne raditi te da sugrađankama koliko može na svoj način priušti dozu pozitive i dobrog osjećaja. Tako je i bilo! Hrabra i poduzetna diplomirana inženjerka agronomije i profesorica u Srednjoj školi u Petrinji ima i dodatni posao – vlasnica je salona za uljepšavanje Ipanema by Tanja, a kako joj je potres oštetio salon (koji je svojedobno dobivao brojne nagrade za najljepše uređen prostor u gradu jer se tematski često mijenjao), nije se predala te je počela raditi u kontejneru, u kojem smo je zatekli nasmijanu i punu dobre energije.

'U izgradnji je obrtničko naselje, no to može i potrajati, a posao ne može čekati. Zbog toga sam se odlučila sama snaći i pokrenuti svoj mali obrt na privremenoj lokaciji u kontejneru. Budući da noćima nisam spavala od stalnog podrhtavanja tla, stalno sam vrtjela filmove u glavi o tome kako i gdje privremeno pokrenuti posao. Padale su mi na pamet svakakve ideje, od traženja poslovnog prostora u gradu, simbioze s kolegicom frizerkom koja mi je ponudila kutak u svom salonu, pa sve do kontejnera. Iskreno, strah me zatvorenog prostora i zidova. Definitivno bih se najsigurnije osjećala u nekoj mobilnoj kućici ili kontejneru. Ne samo ja, već i moje djelatnice i klijenti/ce', govori nam Tanja Polanšćak.

Uz pomoć prijatelja nabavila je kontejner i krenula s osmišljavanjem izgleda i načina rada.

'Nisam bila sama u svemu tome. Uz mene je uvijek moja obitelj, koja mi je najveća podrška u životu, kao i moje djelatnice, bez kojih sve ovo ne bi bilo moguće. Smatram da je najbolja terapija protiv stresa i straha okupacija poslom i misao da nam život nije stao, već da moramo krenuti dalje od onog što imamo i probati iskoristiti te gubitke kao vjetar u leđa koji gura naprijed', kaže.

Puno ljudi joj se javilo nakon što su je vidjeli u televizijskim prilozima. 'Ne samo prijatelji, već i ljudi koje nikada nisam vidjela. Svi su nudili pomoć. Došli su nas podržati i kolege iz Udruženja obrtnika grada Zagreba, Ceha frizera i kozmetičara. Hvala svima od srca', sretna je.

Imala je sreću da je gotovo sve uspjela spasiti iz svog salona, tako da joj ništa novo nije trebalo. Donacije je proslijedila kolegicama koje su stradale i kojima je uništen inventar. Pitamo je kako su klijentice reagirale kad su saznale da i dalje radi.

'Svatko u ovim trenucima u kojima je sve porušeno i neizvjesno želi privid bilo kakve normalnosti. To tješi ljude. Moje su klijentice bile sretne upravo zbog toga, zbog osjećaja da se nešto pokrenulo u gradu, a to nešto prvenstveno je briga o sebi. Ako se ne brinemo o sebi na bilo koji način koji nas veseli i ispunjava, teško ćemo pronaći volju nastaviti stvarati nove početke', napominje. Nakon Domovinskog rata Tanja se s obitelji vratila u Petrinju. S bratom je obnavljala obiteljsku kuću. Rekla nam je iz čega crpi snagu i optimizam koji je u ovim teškim vremenima stalnog podrhtavanja guraju naprijed.

'Život me ojačao. Otac mi je umro u 35. godini od karcinoma, nakon toga smo proživjeli ratne traume i taman kad smo stali na noge potres nam je u sekundi zarotirao živote. Uvijek sam imala neku neobičnu energiju, a sada je ona još izraženija. Majka mi je uvijek velika podrška, motivatorica, uvijek nasmijana i optimistična unatoč svim životnim preprekama koje su je pratile. Naučila me biti borac, naučila me da su prepreke sastavni dio života, pomoću kojih rastem u bolju osobu. Odlučila sam slijediti njenu životnu filozofiju. Težak je život, ali je i lijep', kaže nam.

Nije joj bilo nimalo teško krenuti ispočetka, pogotovo jer je, kaže, imala ideju koju može pretvoriti u uspjeh. 'Tu su i adrenalin i neka neopisiva snaga. Imam osjećaj da sam nakon potresa još jača. Naravno da ima i dana kada padnem, ali bez obzira na to kako se osjećam, samo ustanem i nikad ne odustajem', poručuje. Zanimalo nas je - je li pomišljala na preseljenje?

'Pomišljala sam na svašta, ali ne želim napustiti svoj grad, svoje ljude, prijatelje… Tu je moj dom. Ne mogu zamisliti da ostavim ranjeni grad sad kad me najviše treba. Upravo u tome nalazim snagu i motivaciju za ostanak, odnosno svojim primjerom želim pružiti ljudima nadu kako ima smisla živjeti i graditi bolji život u gradu u kojem su ostali. Ovo nam je svima prilika provjeriti i odlučiti što nam je najvažnije u životu', naglašava. Sada joj se osim sugrađanki javljaju mnoge prijateljice koje ne žive u Petrinji, kao i nepoznate osobe koje se bave humanitarnim radom i žele je doći podržati.

Ispričala je kako sad radi, kakvo joj je radno vrijeme, ima li gužve i poštuju li svi epidemiološke mjere.

'Radimo samo po narudžbi, nema smisla da sjedimo u kontejneru i čekamo da netko dođe. Ne nalazimo se na nekoj frekventnoj lokaciji, pa nam ljudi ni ne mogu naletjeti u prolazu. Do nas se dolazi s namjerom. Nalazimo se ispod šume, na čistini. Osjećamo se sigurnije kad smo daleko od zgrada. Svakako poštujemo epidemiološke mjere, sad smo još opreznije jer uz cijelu ovu katastrofu samo bi nam još i korona nedostajala', ističe.

U Petrinji su osim njezinog otvoreni oni saloni koji nisu uništeni, no njih je jako malo. Ona je ženama poželjela uljepšati život, a otkrila je i što ga njoj uljepšava.

'Ako nekome uljepšam život, uljepšam ga i sebi i to me čini sretnijom i ispunjenijom. Volim pomagati ljudima, pogotovo ženama, jer smatram da u ovakvim trenucima one trebaju još više pažnje. Vesele me njihove reakcije, njihovo samopouzdanje, ništa nije ljepše od žene koja se osjeća lijepo u vlastitoj koži. One su mi motivacija, kao što su to obitelj i prijatelji koji su uz mene. Osjećaj da nisam nikog izgubila od važnih ljudi pruža mi veliku utjehu. Takvim mislima navečer uljepšavam grad kojeg više nema, ali koji ćemo stvoriti', smatra.

U salonu ima zaposlene dvije djelatnice, Nikolinu Bulku i Marinu Blažević. Obje su se našle za vrijeme potresa u salonu i pretrpjele velik strah. Kad odradi nastavu i napusti školsku zgradu, stavlja rukavice i priključuje im se.

'Nastava se odvija online u realnom vremenu. Budući da smo bili u lockdownu, svi smo se brzo snašli u online okruženju. S nastavom smo počeli 18. siječnja jer nismo htjeli da nam se učenici osjećaju napušteno, željeli smo da znaju kako mislimo na njih. Mnogi su ostali bez krova nad glavom, prate nastavu iz kontejnera, iz vojarne, iz tuđih domova. Teške su to životne situacije, pogotovo za njihovo adolescentsko razdoblje u kojem se trebaju najviše družiti i veseliti. Biti sa svojim prijateljima, znati da su oni tu za tebe u bilo kojoj situaciji najbolja je terapija', tvrdi Tanja.

Za vrijeme potresa 29. prosinca bila je u školi. 'Srednja škola Petrinja jedna je od najstarijih odgojno-obrazovnih ustanova u Sisačko-moslavačkoj županiji. Preživjela je dva svjetska i Domovinski rat, ali ovaj potres nije. Upravo sam bila na odlasku kada je počeo potres. Trajalo je kao vječnost, pomislila sam da je smak svijeta. Ako je toliku zgradu tako ljuljalo, što je onda s mojim gradom, pomislila sam. Vjerojatno ga nema. Grcala sam od plača na školskom dvorištu misleći da su svi moji mrtvi ispod ruševina. U tom trenu sve su telefonske veze bile prekinute. U plaču i panici trčala sam kući. Mislim da nisam nikad pretrčala toliku kilometražu bez stajanja', prisjetila se kobnog dana. Progovorila je i o tome je li je i dalje strah i kako sada izgleda život u Petrinji.

'Strah me kad je mirno jer tada mislim da će biti jači potres, strah me ako podrhtava. Strah me zvuka kamiona kad prođe cestom, lupanja vratima ili ako nešto padne na pod. Konstantno me strah, ali živim s time, kao i svaki preostali stanovnik grada. Moramo prestati razmišljati o tome što će se dogoditi i početi razmišljati što možemo učiniti da nam bude bolje', nesalomljiva je. Na kraju nam je rekla što misli kad će se sve vratiti u normalu. 'Budućnost je nesigurna – to je jedino sigurno. No moramo biti pozitivni u vezi s njom i sigurni da će sve biti bolje nego prije. A najbolji način za predviđanje budućnosti je stvaranje', zaključuje Tanja.