Darko Jakšić živi sa četveročlanom obitelji na Fuljatkovom bregu, poviše centra Markuševca. Dvokatnica koju je izgradio njegov pokojni punac pretrpjela je velika oštećenja. Statičari su joj dodijelili žutu naljepnicu.

Zid sobe na drugom katu se srušio. Pukotine su kao paukova mreža po cijelom pročelju. Balkoni prijete urušavanjem.

Gornja dva kata nisu za stanovanje. Darko s dvoje djece, suprugom i punicom živi u prizemlju gdje su kuhinja i jedna soba.

'Najgore je što još uvijek drma... Nema dana da malo ne zabruji, ponajviše noću pa ti spavaj. Kad se trese klinci su u dvije sekunde blijedi kao krpe. A vidiš u kakvoj kući živimo. Svaki dan mi dođe da je srušim, ali kad čuješ da samo rušenje košta 150.000 kuna padne ti mrak na oči', govori Darko.

U kratkim je rukavima iako je u petak, kad smo ga posjetili, bilo dobrano zahladilo. Ljeto dolazi svome kraju. Okružen podsljemenskim šumama bukve, hrasta i kestena Markuševec je inače poznat po nižim temperaturama nego u ostatku Zagreba bližeg Savi.

Pitamo Darka hoće li uspjeti išta napraviti na kući do zime.

'Mislim da ću zatvoriti samo rupu na drugom katu. To je trebala biti soba za sina... Već mjesec dana čekam majstora. Ostalo sigurno neću dirati. Ne znam ni sam što napraviti. Bilo je pet statičara i svaki ima svoju priču. Prvi dio kuće je rađen '59., drugi 70 i neke. Punca, koji bi mi znao reći kako se točno gradilo i s kojim materijalima, nema. Ništa nije zapisano u papirima. Meni ne trebaju novci, ma niti lipa, već samo da dođe netko stručan i kaže što napraviti s konstrukcijom kuće. Unutra ja sve sam odradim', ističe Darko. Po struci je keramičar tako da dosta zna o unutarnjim građevinskim radovima.

Na livadi pored kuće stoje dva kontejnera. Jakšići su ih dobili preko mjesnog odbora Markuševca od države u prvim danima nakon potresa.

'Par dana smo tu spavali jer su se klinci jako bojali. Zatim smo mjesec i pol bili kod šogorice. Sad će nam dobro doći kad krenemo s radovima na kući da u njima držimo stvari. Hvala državi na tome, ali moralo se puno više napraviti. Zakon o obnovi trebao se prije donijeti... Ostavili su nas da čekamo, a zima je tu. Ja bi svakog od tih političara koji puno pričaju samo tjedan dana stavio da živi sa svojom djecom u ovoj kući. Da svaki dan sluša kako drma', ljutio dodaje Darko.

Pozdravljamo ga zaželjevši mu sreću. Teško je nešto pametno reći čovjeku koji uz prehranjivanje obitelji mora iznaći načina kako im sačuvati krov nad glavom.

Spuštamo se u naselje stotinjak metara niže. Vozeći uskim cesticama naš vodič Tomislav Antolović, predsjednik Mjesnog odbora Markuševec, navodi nam crne brojke potresa.

'Imamo oko 80 kuća s crvenom naljepnicom i one nisu za život. Dok je njih 300-tinjak dobilo žutu oznaku. Na crvenim se gotovo ništa ne radi, dok su žute ljudi krenuli sami sanirati. Imate opet puno kuća koje su imala unutarnja oštećenja, a da vlasnici nisu ni prijavljivali jer im nije utjecao na statiku kuće. Najgore su prošli objekti koji su nadograđivani, poput Darkove kuće', govori Tomislav.

Na čelo Mjesnog odbora zasjeo je u siječnju ove godine. U politiku je ušao kao nezavisni kandidat na listi Sandre Švaljek. Ima svega 28 godina. Kad razgovarate s njim zrelost razmišljanja sakrije mladu dob. Kaže da mu je glavni motiv bila želja da nešto dobro učini za Markuševec.

'Rekao bih da sam pomalo naivno ušao u sve to. Ali dobro je... Mislim da smo se brzo organizirali nakon potresa i to bez ikakvog iskustva kako postupati u takvim situacijama, a uz to još imate epidemiju korone. Možda to neće svatko tako ocijeniti jer njegova kuća još nije sanirana. Međutim, riješili smo na stotine i stotine svakojakih problema. Znate u takvim teškim vremenima vidi se tko je kakav čovjek. Dobri postanu još bolji, a loši još lošiji. Kad se dijelio građevinski materijal za žurno saniranje neki bi uzeli tek jednu vreću cementa iako im je trebalo više, dok su drugi grabili sve šakom i kapom i ono što im nije bilo nužno' prisjeća se Tomislav.

Najviše ga veseli što nije bilo izravnih žrtava od potresa. Opet, barem dva su se života ugasila, otkriva, zbog straha i stresa.

'Jedan susjed je bio bolestan, imao je rak. Nakon potresa mu je pozlilo i izdalo ga srce. Imali smo i trudnicu koja je prerano rodila dijete koje nije preživjelo. To su neizravne žrtve za koje ja znam. Potres je po meni najgora elementarna nepogoda. Poplavu, požar ili oluju vidite da dolazi... Možete se pripremiti. Za potres ne. Vidio sam snažne i velike ljude koji su tih prvih najgorih dana bili tako mali i slabi. Ne ponovilo se', kaže Tomislav.

Parkiramo pred još jednom potresom duboko ranjenom jednokatnicom u ulici Mrzljak. Iz susjednog dvorišta pozdravlja nas bijeli konj. Pomalo nadrealan prizor jer nismo na livadi već usred naselja s gustom nabijenim kućama i okućnicama, gdje je primjereniji za čuvara pas, a ne konj.

'Spasili su ga s nekog imanja gdje su se za njega loše brinuli. Duga priča...', objašnjava Tomislav.

Ne stignemo je čuti jer nam prilazi vlasnik oštećene jednokatnice 71- godišnji Vladimir Ciglenečki. Zadnjih šest mjeseci on, s još pet članova svoje obitelji, živi kod susjede koja je u Švicarskoj.

'Nas šest smo na 40 kvadrata. Opet bolje da smo tu nego u hostelu na kraju grada gdje su smjestili stradalnike potresa. Blizu smo svog doma i dvorišta gdje uvijek ima posla', kaže Vladimir.

Kad priča o nedjeljnom jutru 22. ožujka kad je zemlja zadrhtala pod udarima magnitude 5,5 stupnjeva po Richteru, vidi se da mu je teško. Trauma je još svježa.

'Teško je to riječima opisati... Susjed je bio vani i gledao našu kuću dok se tresla. Dan danas mi kaže: Vlado, da to nisam sam vidio, mislio bih da je nemoguće! Kuća je plesala lijevo pa desno, naprijed pa natrag pola metra. I onda je skočila metar u zrak i pala dolje. On je mislio da smo unutra svi mrtvi', priča Vladimir.

Lakše je nabrojati što u kući Ciglenečkih nije oštećeno nego što je sve nastradalo. Vladimira posebno boli činjenica da su prije potresa kuću svu uredili. Stavili su novi krov, PVC stolariju, promijenili 16 unutrašnjih vrata, postavili nove pločice, uredili kupaonicu...

'Sve, baš sve smo bili napravili. Sin je gore sebi uredio prostor. I onda se desio potres... Tragedija. Velike novce smo potrošili da to uredimo i sad smo ponovo morali dizati kredit. Teško je procijeniti koliki će biti troškovi. Barem 350.000 kuna, možda i više', računa u glavi Vladimir dok mu se čelo mršti.

U pomoć države ne vjeruje. Planira krajem mjeseca sam krenuti u obnovu kuće.

'Od države ne možemo ništa očekivati. Država nema novaca već će ga kao dobiti od Europske unije. Kad će ti novci doći do ljudi veliko je pitanje. Prve na listi će biti zgrade, muzeji, bolnice... Pričaju kako će nama pokriti 80 posto troškova, ali to je samo za statički dio koji je 30 posto od ukupne štete. Mislio sam kako ćemo u penziji supruga i ja sjediti na terasi i ispijati kavicu, uživati u to još malo vremena što imamo. A nas čeka veliki posao, borba i muka', utučeno govori Vladimir.

S obnovom obiteljskog doma na adresi Štefanovec 84 već je krenuo i 72-godišnji Josip Kobasić. Između te ulice i Miroševečke ceste s druge strane, u markuševačkoj šumi, bio je epicentar potresa. Svega kilometar od Josipove kuće.

'Rekao mi je jedan seizmolog da je potres trajao devet sekundi. Da je potrajao još pet sve ovo što je sad načeto bilo bi srušeno, a imali bi i žrtava', tvrdi Josip.

Njegova kuća je i kao prijašnje dvije koje smo obišli rađena u dva dijela. Stariji dio iz 1955. je dostao napuknuo, dok je mlađi iz 1968. pretrpio minimalna oštećenja.

'Troškovi sanacije će me koštati od 50.000 do 60.000 kuna. Prikupljam sve račune radi eventualnog povrata novca od države, u što čisto sumnjam. Sigurno će izmisliti da morate pribaviti neke papire na kojima će dosta ljudi otpasti', uvjeren je Josip.

Uhvatili smo ga dok je cijedio mošt. Dan prije je imao berbu grožđa na oko 400 čokota. Istovremeno su se na kući provodili građevinski radovi. Josipa to nije spriječilo da nam iskaže toplu dobrodošlicu. Ili bolje reći ljutu. Njegova rakija od šljive, breskve i kruške hladi dušu i grije tijelo.

Poviše obiteljske kuće Josip je izgradio drvenu prigorsku hižu. Ona je u potresu prošla neokrznuta. U njoj skuplja razne starine. U Markuševcu je na glasu kao pjesnik i amaterski etnograf. Između ostalog zapisuje stare riječi markuševečkog dijalekta.

'Mi to zovemo šimunski jezik jer je Markuševec u davnini bio poznat pod imenom Sveti Šimun. Ne znam je li znate da mi ne kažemo 'kaj' već 'kuj'. Od nedavno intenzivno skupljam tambure. Markuševec je rasadnik tamburaša. Neslužbeno imamo čak 2000 registriranih tamburaša na nešto manje od 8000 stanovnika', s ponosom ističe Josip.

Tamburaški bendovi Gazde, Ex Panonija, Šarmeri, Od srca do srca, svi oni su začeti u Markuševcu. I još jednu bitnu stvar smo naučili od Josipa. Ne postoji 'šestinska narodna nošnja', kojom se inače diči Zagreb u turističke svrhe, već je to nošnja zagrebačkog prigorja kojem uz Šestine pripadaju još Gračani, Remete i Markuševec.

'Kad mi u Markuševcu čujemo šestinska nošnja, tlak nam skoči. Stvar je u tome da su purgerskoj gospodi pralje iz Šestina prale veš. S njima su Zagrepčani imali najviše kontakata i uvriježio se naziv šestinska nošnja. Sad imate šestinska kapa, šestinski kišobran, šestinsko ovo, šestinsko ono. Znam reći svojim prijateljima iz Šestina da bi oni najrađe i da je epicentar potresa bio kod njih', reče Josip i dobro nas nasmije.

To nam je malo ispralo gorčinu nakon obilaska Markuševca. Jer kao što reče Darko Jakšić s Fuljatkovog brega 'političari pričaju, a zima dolazi...'