Hostel se nalazi kod jugozapadnog ulaza u grad, u Remetinečkom gaju. U neposrednoj blizini su sportska dvorana Arena i istoimeni trgovački centar.

Sagrađen je ususret Univerzijadi održanoj u Zagrebu 1987. godine. Vlasnik mu je Grad, a njime upravlja Zagrebački holding. Njegovi uobičajeni gosti posljednjih godina bile su grupe mladih sportaša iz Hrvatske i svijeta. Sad će u njegovih 40-ak soba boraviti u prosjeku puno starija klijentela.

Ulica u kojoj je smješten hostel nakićena je visokim lipama i javorima. Dok su novi stanari uz pomoć volontera Crvenog križa nosili torbe i vreće natrpane odjećom i obućom, dočekivao ih je voditelj hostela Anđelko Pušić. Na obližnjim klupama cijelu operaciju zainteresirano je nadgledala grupa umirovljenica koje su se uselile dan, dva ranije.

'Hostel je sada mobiliziran, što znači da nije više za iznajmljivanje. Spremni smo primiti ukupno 241 osobu, koliko je planirano da će se preseliti iz njihovog prijašnjeg smještaja u studentskom domu Cvjetno naselje. Boravit će u jednokrevetnim, dvokrevetnim i trokrevetnim sobama. Sobe imaju tuš i WC, a sada i hladnjake. Ljudi ne kuhaju u sobama, već se hrane u restoranu u kojem su im osigurani doručak, ručak i večera. Većina kaže da je zadovoljna uvjetima, iako se neki žale na premalo prostora...', rekao nam je Pušić.

U predvorju hostela susrećemo osmogodišnju Melani. Obigrava oko nogu užurbanih odraslih igrajući se s mlađim sestrama Leonom (7) i Tesom (5). Pitamo ju gdje su joj roditelji, na što nas ona vodi na treći kat, do majke Renate Hlobuček.

Dok prolazimo hodnicima, vidi se da hostel nikad nije bio predviđen za goste dubljeg džepa, a i godine su napravile svoje. Međutim sve je čisto i uredno.

Peteročlana obitelj Hlobuček uselila se u dvije sobe. S njima je i njihov pas Tara. Pozdravila nas je lizanjem ruku, dok je na fotoaparat uporno režala.

'Nitko nije pravio problem zbog Tare. Ona je punopravan član naše obitelji. Zadovoljni smo u hostelu. U Cvjetnom naselju bio je noviji namještaj, ali smo bili u jednoj sobi. Što se tiče hrane, puno je bolja ova u hostelu. Konačno jedemo kao ljudi za stolom i to žlicom. Dok smo bili u studentskom domu, uglavnom smo dobivali lunch pakete', kaže Renata.

Ona i suprug Alen trenutno su nezaposleni. Prije potresa živjeli su u kući prijatelja na Črnomercu.

'Potres je uništio krov i poremetio statiku. Djevojčice su se jako uplašile. I sad se nasmijem kad se sjetim kako me Melani pitala: 'Mama, zašto mi nisi rekla da postoji potres!?' Sad ćemo vidjeti što dalje... Alen planira otići na rad u Njemačku. Ja ću ostati s curama. Melani uskoro kreće u školu, a Leona u vrtić. Tad ću i ja pronaći posao', kaže Hlobuček.

Melani će u školu, kao i svu ostalu školsku djecu iz hostela, voziti taksiji. Tako je dogovoreno, objašnjava Renata, s Gradom.

'Nadam se da ipak nećemo biti predugo u hostelu... Voljela bih da cure imaju pravi dom. One su jako prilagodljive, ali djeci treba rutina, uobičajena životna kolotečina. Dosta nam je svima stresa', ističe Renata.

Nakon razgovora s njom spuštamo se opet u predvorje hostela. Na foteljama uz recepciju sjedi 68-godišnja Neta Braša. Plijeni svojom smirenošću i elegancijom. Kao da je na odmoru u nekom luksuznom hotelu, a ne stradalnica potresa.

'Živjela sam u stanu na adresi Kršnjavoga 13. Ostali stanovi nisu toliko nastradali kao što je to kod mene... Potres me nije iznenadio. Ustvari, ja sam mislila da mi netko opet provaljuje u stan. Znate, ja sam zaštićeni najmoprimac. To su vam ljudi kojima su uzeli stanarsko pravo, a onda ih je država kao zaštitila. Vlasnici stana se mijenjaju, sad imam petog, a njih četiri su mi na silu ušla u stan. Kad sam vidjela da je potres, pomislila sam da to i nije tako grozno', s dozom humora i gorčine kaže Braša.

Živi od 2100 kuna mirovine. Suprug joj je preminuo, tako da je sama. Ali opet ne zdvaja nad svojom sudbinom.

'Ne znam što će dalje biti, ali ja sam optimist. Samo mi smeta što sam sad u sobi s jednom nepoznatom gospođom. Nadam se da će se to promijeniti. Inače, sve je drugo izvrsno. Bila sam u hostelu prije dva tjedna da vidim što nas čeka. Tad sam bila zgrožena. Ali u dva tjedna su napravili čudo! Obojani su zidovi i vrata. Promijenjena je sanitarija. Nove su deke, zavjese... Kupljeni su frižideri za sobe. Restoran je u rangu onog s četiri zvjezdice. Hrana je odlična i obilna', hvali Braša.

Razgovor nam prekida šestogodišnja djevojčica u šarenoj haljinici. Voljela bi da je fotografiramo, ali njezina majka ne pristaje. Mršavo i ispijeno lice zrači nervozom i zabrinutošću. Ime i prezime ne želi otkriti.

'Molim Boga da što prije prodam stan u Lukšiću, to vam je podsljemenska zona. Nadam se za njega dobiti barem 35.000 eura. Kad ga novi vlasnik obnovi, vrijedit će oko 60.000. Treba nam novac... planiram se preseliti u Karlovac ili Sisak. Tamo je jeftiniji život. Našla bih i novi posao. Prije korone sam radila u jednom zagrebačkom restoranu, a onda sam dobila otkaz. Samo da prodam stan...', kao molitvu je izgovorila majka djevojčice u šarenoj haljinici.