Stojčić je doktorirao 2011. na Sveučilištu Staffordshire u Velikoj Britaniji obranivši doktorsku disertaciju pod naslovom 'Competitiveness, Restructuring and Firm Behaviour in Transition: The Case of Croatia' (op.a. Konkurentnost, restrukturiranje i ponašanje poduzeća u tranziciji: slučaj Hrvatske), kao jedan od rijetkih studenata čijoj je disertaciji povjerenstvo dodijelilo prolazak bez bilo kakvih traženih izmjena.

Od siječnja 2006. zaposlen je na Sveučilištu u Dubrovniku, a prije dvije godine imenovan je prorektorom za poslovanje. Član je i Hrvatskog društva ekonomista te je jedan od naših najcitiranijih ekonomista u inozemnim znanstvenim časopisima.

Danas svi pričaju o digitalizaciji društva i dolasku digitalnog doba. Što će to značiti za običnog građanina?

Pojam digitalno koriste mnogi. Međutim malo je onih koji shvaćaju što to znači i koliku to promjenu donosi. Za običnog čovjeka digitalizacija znači nestanak velikog broj poslova koje danas obavljaju ljudi. U skoroj budućnosti te poslove će preuzeti umjetna inteligencija. Digitalizacija za običnog čovjeka znači da će morati stjecati neke nove vještine i obrazovati se za nova zanimanja od kojih neka još ni ne postoje. Na tom tragu mi smo pokrenuli doktorski studij kojem je cilj obrazovati ljude u području menadžerskih vještina za upravljanje u novom digitalnom društvu.

Koja sva područja taj studij obuhvaća?

Obuhvaća turizam, menadžment, međunarodno poslovanje, marketing i digitalnu ekonomiju. Namijenjen je ponajprije menadžerima kompanija, ali i znanstvenicima koji se bave istraživanjima u području digitalne ekonomije. S tim da bih veći naglaska stavio na ove prve. Kad smo pokretali studij, naglasak smo stavili na one vještine kojima će biti korisne ljudima u poslovanju. Ne želimo proizvoditi samo kadrove za znanstvenu zajednicu. Želimo obrazovati ljude praktičnim znanjima koje će moći primijeniti u svom poslu i tako dati svoj obol u digitalnoj transformaciji društva.

Što će to konkretno na vašem studiju moći naučiti menadžer koji već vodi neku tvrtku?

Steći će širok spektar znanja. Počevši od vještina potrebnih za digitalnu transformaciju poslovanja, odnosno prilagodbu poduzeća novim uvjetima, preko znanja potrebnih za korištenje velikih podataka u odlučivanja do mogućnosti primjene umjetne inteligencije u poslovnim modelima, ali i upravljanja izazovima i rizicima koje donosi digitalna transformacija. Također, studij će pružati znanja o mogućnostima marketinga i plasiranja proizvoda kroz nove kanale. Pored ovih znanja dio studija namijenjen je i onima koji će se baviti upravljanjem destinacijama, turističkim tijekovima i gospodarstvom u cjelini u digitalnom okruženju.

Pričate o umjetnoj inteligenciji i novim poslovima. Kad ćemo osjetiti te velike promjene?

Već jednim dijelom prolazimo kroz te promjene kojih je svakim danom sve više. U nekim poslovima ljudska aktivnost je već zamijenjena umjetnom inteligencijom. Uzmite automehaničara prije desetak godina i sad. On danas bez računala i ne prilazi automobilu. Neka predviđanja govore kako će za 10 do 15 godina nestati poslovi kao što su urari, prodavači, računovođe. Naš će život će u svakom slučaju izgledati drugačije nego sad.

Hoće li ljudi gubiti poslove zbog digitalizacije i umjetne inteligencije?

Neki sigurno hoće. To se događalo kod svake tehnološke revolucije. Kad su se pojavili automobili, engleska kraljica je zavapila: A što će sad raditi moji kočijaši!?

Što savjetovati mladom čovjeku koji tek kreće na tržište rada? Kako da se najbolje pripremi za promjene koje ga čekaju?

Iluzorno je očekivati da ćete s obrazovanjem koje dobijete prije nego što izađete na tržište rad moći provesti cijelu svoju karijeru. Već danas je to problem. U pojedinim zanimanjima bez cjeloživotnog obrazovanja nemoguće je opstati i biti konkurentan na tržištu rada. To mi možda najbolje osjećamo u sustavu visokog obrazovanja gdje vam jedan program može biti konkurentan tri do četiri godine. Nužno ga je revidirati i inovirati kako bi opstao.

Doktorirali ste na temu konkurentnosti i restrukturiranja hrvatskih tvrtki u tranziciji u usporedbi s drugim zemljama srednje i istočne Europe. Koliko se naše kompanije spremne za digitalno društvo?

Obradio sam konkurentnost i restrukturiranje naših poduzeća u tranziciji na tehnološkoj osnovi. Hrvatska je sa Slovenijom u tranziciju ušla kao predvodnik. Imali smo sve pretpostavke da se pri vrhu i zadržimo. Međutim zbog niza dobro poznatih okolnosti nismo uspjeli. Ja bih od njih kao najvažniju istaknuo kasnu integraciju u Europske i svjetske ekonomske asocijacije. Hrvatske kompanije su ostale izvan glavnih tijekova kada su se uspostavljali novi lanci globalne vrijednosti i kada su dolazile izravne strane investicije. S druge strane, u našem gospodarstvu i dalje dominiraju radno intenzivne djelatnosti. Nismo inovacijski orijentirani i nemamo kritičnu masu proizvođača i inovatora u tehnološki intenzivnom segmentu tržišta.

Mnogi prozivaju našu menadžersku elitu kako nema dovoljno znanja i vještina?

Menadžment se prilagođava okruženju u kojem posluje. Hrvatskoj nedostaje cijeli jedan poslovni ekosustav, odnosno inovacijski ekosustav koji bi dao potporu kompanijama koje će poslovati na svjetskoj tehnološkoj granici konkurentnosti. Mi imamo nekoliko kompanija koje su na svjetskoj razini, ali su one više iznimka nego pravilo.

Uključujete li među njih Rimac automobile, tvrtku poduzetnika i inovatora Mate Rimca koji je privukao velike svjetske igrače?

Rimac je svakako jedan od njih. Ali on je usamljen slučaj koji je rezultat individualnog napora. Međutim to nije samo posebnost Hrvatske već cijele središnje Europe, gdje dominira proizvodna ekonomija. Rast Češke, Mađarske, Slovačke i Poljske temelji se na proizvodnji, a ne toliko na inovacijama. U svim tim zemljama imate inovativne i uspješne tvrtke koje su nastale kao napor pojedinca, a nije ih iznjedrio sustav. To je izazov koji stoji pred svim zemljama središnje Europe.

Želite reći da sama proizvodna ekonomija više neće biti dovoljna za njihov rast?

Nalazimo se u trenutku gdje se mijenja paradigma načina poslovanja cjelokupne svjetske ekonomije zbog digitalne transformacije i dolaska umjetne inteligencije. Postavlja se pitanje koliko je relevantan koncept globalnih lanaca dodatne vrijednosti kakav danas poznajemo. Veliki dio motiva za realokaciju proizvodnje iz razvijenih zemalja u zemlje koje su slabije razvijene kao što je i Hrvatska, su bili niži troškovi rada. Međutim, ako će umjetna inteligencija zamijeniti radnike koji rade automatizirane poslove postavlja se pitanje hoće li kompanije iz razvijenih zemalja više imati interesa za preseljenje tvornica. Uz to svjedoci smo jačanja protekcionizma. Zemlje se zatvaraju u sebe. Pitanje je li više održiv model ekonomije na kojem su rasle zemlje srednje Europe. Članice Višegradske skupine (op.a. Mađarska, Slovačka, Češka i Poljska) još su prije dvije godine rekle: 'Ovaj model rasta je potrošen, mi se moramo okrenuti inovacijama!'

Gdje je u svemu tome Hrvatska?

Hrvatska ima veliku šansu uhvatiti korak sa zemljama srednje Europe. Čak puno veću nego prije 10-ak godina. Puno je teže ući u neku industriju ako je ona na sredini svog razvojnog ciklusa. Tad su puno veći troškovi učenja. Digitalna transformacija je na početku i svi kreću od nule. Uzmite za primjer industriju električnih vozila. Tu su svima troškovi učenja manje - više isti. Postavlja se nova tehnološka paradigma. To je prilika za zemlje poput Hrvatske da iskoriste taj 'window of opportunity' i preskoče nekoliko stepenica u razvoju. Možda uspijemo nadoknaditi ono zaostajanje koje smo generirali na početku.

Što trebamo napraviti i da se to stvarno dogodi?

Idemo za početak krenuti od osnovne stvari. Nitko vam danas ne može reći što to Hrvatska želi biti za 15 godina. Koji su to sektori koje želimo razvijati? Moramo postići konsenzus gdje se vidimo za 15 do 20 godina. Kad to dogovorimo onda možemo definirati mjere s kojim ćemo do toga doći. Hrvatsko gospodarstvo prolazi kroz jednu strukturnu transformaciju. Zadnji podaci o rastu BDP-a pokazuju kako su nositelji tog rasta prije svega mikro i srednja poduzeća i u budućnosti treba poticati njihov razvoj. S druge strane, mi moramo profilirati našu ekonomiju više prema tehnološko intenzivnim aktivnostima i inovacijama.

Kako olakšati poslovanje malim poduzećima i gurnuti ih u tom pravcu o kojem govorite?

To moraju biti mjere koje neće poticati sadašnji profil konkurentnosti gospodarstva koja se prvenstveno temelji na nižim cijenama. To dugoročno nije održiva strategija jer će uvijek doći neko jeftiniji od vas. Mjere moraju usmjeravati gospodarstvo prema tehnološko sofisticiranoj konkurentnosti. Za to vam opet treba kvalitetan obrazovni kadar kojeg mi nemamo dovoljno. Druga stvar, ako financijski potpomažete gospodarstvo to ne moraju nužno biti subvencije. Jedan od instrumenata koji je popularan u EU su inovativne javne nabave. Tu se kroz stvaranje potražnje u ranim fazama razvoja proizvoda malim poduzećima daje zamah prije nego ojačaju. Morate intervencijama strateški ciljati one sektore koji mogu biti nosioci rasta, ali tu opet dolazimo do pitanja gdje želimo biti za 15 - 20 godina.

Mlad ste i obrazovan čovjek. Što vas je to dosad zadržalo u Hrvatskoj?

(smijeh) Imao sam razne ponude jer sam bio jedan od najboljih studenata na Sveučilištu Staffordshire, ali odlučio sam se vratiti. Vjerujem da ovdje ima budućnosti. Sveučilište u Dubrovniku primjer je gdje se može normalno raditi i biti konkurentan na svjetskoj razini. Danas se često priča o iseljavanju. Gotovo da se čeka tko će zadnji ostati i ugasiti svjetlo… Ali amo pogledati iskustva srednjoeuropskih zemalja. Trenutno iseljavanje je problem, ali dugoročno to ne mora biti tako loše. Kad je Poljska postala članica EU-a, u prvoj godini iselilo je više od 600.000 Poljaka u Veliku Britaniju. Nakon nekoliko godina kad su stekli znanje i kapital došlo je do povratka. Kad bi Hrvatska uspjela riješiti svoje boljke – spora administracija, korupcija, loša poslovna klima – i naši bi se ljudi krenuli vraćati. Oni sa svojim znanjem i kapitalom za nekoliko godina mogu biti novi zamašnjak rasta.