Krajem 2013. godine kineski predsjednik Xi Jinping po prvi je puta javno iznio ideju o oživljavanju nekadašnjeg puta svile, odnosno ponovnog jačanja trgovačkih veza između istoka Azije i Europe. Inicijativa, pod punim imenom "Ekonomski pojas puta svile i morski put svile 21. stoljeća", inicijalno je bila usmjerena na šezdesetak država Europe, srednje i istočne Azije, Bliskog istoka te sjeveroistočne Afrike, a podrazumijevala je izdašnu kinesku potporu bezbrojnim infrastrukturnim projektima koji bi trebali ubrzati tijek roba između Kine i Europe.

Inicijativa puta i pojasa u proteklih je pet godina solidno zaživjela s raznim projektima vrijednim stotine milijardi dolara razbacanim po nizu zemalja. Dapače, otišla je toliko daleko da neki kinesku investicijsku ofenzivu smatraju ozbiljnom prijetnjom uspostavljenim odnosima koje zapadne zemlje, a prvenstveno Sjedinjene Američke Države, imaju na području koje obuhvaća inicijativa, posebice na Bliskom istoku i srednjoj Aziji, ali i u dijelu afričkih država.

Prema tim mišljenjima dok se Amerika fokusira uglavnom na posljedice jačanja militarizacije u Južnokineskom moru i drugim morima istočne Azije, postepeno jačanje suradnje između Kine i zemalja Bliskog istoka polako mijenja geopolitičku sliku u toj regiji. Uzroci su jasni: početna ideja Inicijative puta i pojasa obuhvaćala je područje na kojem živi 70 posto svjetskog stanovništva, na kojem se nalazi tri četvrtine svjetskih zaliha energenata, i koje je zaslužno za više od polovice svjetske ekonomije.

U svojim nastojanjima Kina iskorištava kako sigurnosnu situaciju nastalu pod dugogodišnjim utjecajem SAD-a, a koja omogućava relativno stabilnu opskrbu naftom i plinom, tako i novodobne propuste SAD-a u odnosima s Rusijom ili Iranom, nekima od najvažnijih igrača u tom području. I dok SAD troši diplomatsku energiju na, često uzaludne, pokušaje demokratizacije političkih sustava u nizu zemalja Bliskog istoka, Kina svojim prvenstveno ekonomskim snagama potiho jača svoju ulogu u toj regiji.

U tome, prema nekim procjenama, jednu od glavnih uloga preuzima odnos Kine i Irana. Desetljeća i desetljeća zajedničkog animoziteta Kine i Irana prema zapadnom utjecaju u globalnoj geopolitici stvorili su solidnu bilateralnu vezu između te dvije države. U slučaju problema na morskim putevima oko jugoistočne Azije Kina može barem dijelom računati na Iran za opskrbu energetskim sirovinama. Usto, sama kineska podrška Iranu u opoziciji Americi stvara potrebu angažmana znatnog dijela američkih diplomatskih resursa. Nedavna najava američkog predsjednika Donalda Trumpa o povlačenju SAD-a iz tzv. nuklearnog sporazuma s Iranom samo će dodatno zakomplicirati stvari za Ameriku u toj regiji.

SAD nemaju želju u potpunosti prepustiti poziciju koju su u regiji južne Azije stvarale desetljećima. Nedavno su pozvale na jačanje suradnje s Indijom, Australijom i Japanom, no pitanje je koliko novi napori mogu zaustaviti kinesku geopolitičku ekspanziju. Inicijativa puta i pojasa je kroz godine postala gotovo globalni projekt. Kina je pod okriljem te inicijative dosad potpisala stotinjak sporazuma o suradnji s 88 država i međunarodnih institucija. Među njima se nalaze i Papua Nova Gvineja, Istočni Timor, Filipini, Novi Zeland, ali i države poput Južne Afrike. Uz to, Xi Jinping se nedavno sastao i s bolivijskim predsjednikom Evom Moralesom kako bi promovirao bolju suradnju između dvije države, a ranije potpisani sporazumi s Panamom ili otočjima Antigua i Barbuda te Trinidad i Tobago pokazuju da Kina vrlo aktivno radi i na jačanju utjecaja daleko izvan euroazijske osovine.

Paradoksalno, upravo takvo nefokusirano širenje interesa moglo bi se pokazati kobnim. Neke analize i brojni primjeri pokazuju da je Kina u svojim nastojanjima da brzo iskoristi sve moguće prilike koje joj se pružaju, a posebno da angažira i vlastite kompanije i vlastiti jeftini kapital na velikim projektima u inozemstvu, nerijetko grizla prevelike zalogaje. Izgradnja željezničke pruge u Keniji, ili veliki rudarska investicija u Kongu samo su neki od projekata koji nisu donijeli željene rezultate, odnosno imaju vrlo upitnu profitabilnost.

Spoje li se tradicionalna politička nestabilnost u nizu država u kojima Kina pokušava realizirati projekte s neiskustvom koje Kina ima u diplomatsko-ekonomskim odnosima, nasuprot vezama i višedesetljetnom iskustvu koje ima zapad, ispada da niz takvih projekata ima upitnu sadašnjost i budućnost. Uzme li se u obzir njihova brojnost i vrijednost u desecima milijardi dolara, dolazi se i do procjena da su kineske državne banke, koje su dobrim dijelom izvori kapitala za te projekte, u poprilično nezavidnoj situaciji ako žele sačuvati svoju stabilnost i profitabilnost.

U sve to treba uračunati i mogućnost domaćeg otpora u državama u kojima Kina nastoji investirati i ojačati svoj utjecaj, kao i domaće kineske poteškoće u ekonomiji, zaštiti okoliša, demografiji zbog čega se stječe dojam da impresivni kineski iskorak na globalnu geopolitičku scenu ne mora nužno dospjeti daleko. Koliko god atraktivno zvučale enormne brojke kojima se hvali Kina one također svjedoče o rasipanju resursa na sve strane, upravo one boljke koja muči i SAD kojem također manjka izravniji fokus na najvažnije aspekte širenja kineskog utjecaja u svijetu.

Očekivano smanjenje utjecaja u globalnim odnosima koje je u proteklih nekoliko desetljeća imao SAD, i o kojem se priča već dvadesetak godina, svakako će se nastaviti, a ako se nastavi i vlastita destruktivna vanjska politika koju provodi vlada Donalda Trumpa, onda i ubrzati. Praznine koje će tako nastati djelomično će zasigurno popuniti Kina, no kao što je dominacija zapada bila produkt desetljeća i desetljeća postepenog i upornog angažmana, tako niti kinesko "preuzimanje" ne treba očekivati u kratkom roku. Inicijativa puta i pojasa je ipak: "made in China".