Izbor izvođača i potpisivanje ugovora o izgradnji Pelješkog mosta s kineskim konzorcijem hrvatsku su javnost dijelom podsjetili na dugogodišnje priče o tome na koji način Kina i njene kompanije posluju diljem svijeta. Jedan od najpoznatijih modela je kad uz veliku kinesku kompaniju, koja je najčešće i u vlasništvu države, Kina omogućuje i jeftino financiranje za neki infrastrukturni projekt. Naravno, jeftini kredit znači i da će projekt biti uvelike dogovoren bez javnog natječaja, kao i to da se kineskim izvođačima ostavljaju poprilično otvorene ruke u samoj provedbi.

Takvi su se uvjeti pokazali vrlo privlačnima za niz afričkih država te su kineske korporacije u proteklih desetljeće i pol angažirane na brojnim projektima diljem Afrike. Kako se Kina posljednjih nekoliko godina sve više posvećuje obnovi nekadašnjeg Puta svile, ovog puta pod sintagmom pojasno-cestovne inicijative (Belt and Road Initiative), kroz koju želi ojačati trgovačke rute koje spajaju Kinu, Aziju, Afriku i Europu, niz infrastrukturnih projekata u tom području naveo je čak i Svjetsku banku da prije mjesec dana izda upozorenje o opasnostima jeftinog zaduživanja. Sudhir Shetty, glavni ekonomist Svjetske banke za istočnu Aziju i Pacifik, upozorio je azijsko-pacifičke nacije da budu oprezne pri ugovaranju velikih kredita s Kinom koji podrazumijevaju gradnju infrastrukture.

Upozorenje ima svoje korijene u nizu kritika koje su se pojavile nakon što su afričke države ugovarale velike strateške gradnje s kineskim partnerima, no ekonomska iskoristivost je bila nedovoljna te se pojedine afričke države sada nalaze pred mogućim problemima. Jedan od najpoznatijih primjera je 3,2 milijarde dolara vrijedna investicija u izgradnju željezničke veze između Nairobija, glavnog grada Kenije, i najveće tamošnje luke Mombase. Petstotinjak kilometara pruge, prema sadašnjim procjenama, nikad neće transportirati dovoljno robe da bi se projekt mogao otplatiti.

Spomenuti slučaj nije jedini u kojem ekonomska isplativost nije dovoljna da bi se kineskim zajmodavcima mogao uspješno vraćati kredit i takvi slučajevi stvorili su dojam da će Kina, odluči li biti stroga u naplati svojih kredita, dodatno ojačati utjecaj koji ima na afričkom kontinentu. No pažljiva analiza koju su proveli stručnjaci Sveučilišta u Bostonu te Sveučilišta Johns Hopkins pokazala je da kineski krediti uglavnom imaju vrlo niske kamate i duga razdoblja otplate.

Prema bazi podataka spomenutih sveučilišta od 2000. do 2015., Kina je kroz razne projekte afričkim državama odobrila najmanje 95,5 milijardi dolara kredita, a sredstva su uvelike utrošena na infrastrukturne projekte u energetici i transportu. Iako, kao što smo spomenuli, postoje i projekti u kojima je novac nerazumno utrošen, energetika i transport su nužni za ostvarivanje ekonomskog razvoja i oni bi trebali omogućiti povrat investicija.

Među velikim zamjerkama kineskom angažmanu u svijetu nalazi se i ona da čak i u tako opsežnim projektima Kinezi preferiraju zaposliti vlastitu radnu snagu, zbog čega su koristi za lokalne regije minimalne. Dio toga je, naravno, istina, no situacija se posljednjih godina mijenja. Gospodarski rast u Kini doveo je i do rasta cijene radne snage i afričke lokalne kompanije sve češće svoje usluge mogu ponuditi po cijeni koja je kineskim izvođačima prihvatljivija nego transport kineskih radnika na lice mjesta.

Dapače, razlika u cijeni rada postaje tolika da Kinezi u posljednje vrijeme otvaraju tvornice u samoj Africi kako bi snabdijevali lokalna tržišta. Uz to, još je važnija tiha, ali sve jača veza između Afrike i kineskih sveučilišta. Prema nekim procjenama, broj afričkih studenata u Kini danas je veći nego njihov broj bilo u Velikoj Britaniji, bilo SAD-u, tradicionalnim odredištima za anglofone studente (francuska sveučilišta još uvijek drže primat). Klasičnim studentima treba pribrojiti i velik broj državnih službenika i drugih dužnosnika koji također odlaze na povremena kratkoročna akademska gostovanja.

Još jedna od priča koje godinama dominiraju u diskursu o kineskom preuzimanju Afrike je i ona o enormnim poljoprivrednim površinama u Africi koje su završile pod kineskom kontrolom te se tamo sada proizvodi hrana za Kineze. No još jedno detaljno istraživanje Sveučilišta Johns Hopkins pokazalo je da je gotovo trećina vijesti o zakupima enormnih površina zemlje u potpunosti netočna. Od onih koje su se pokazale barem djelomično točnima u konačnici je ispalo da stvarna poljoprivredna površina pod kontrolom kineskih kompanija predstavlja tek četiri posto količine koja je objavljena u medijima.

Veza koja postoji između Kine i Afrike vrlo je logična. U protekla dva desetljeća, u razdoblju vrlo snažnog kineskog rasta, Afrika je raspolagala dijelom sirovina koje su bile potrebne za kinesku industriju. Danas je Afrika odlična destinacija za višak kineskog bogatstva – jeftini krediti koje Kinezi odobravaju uz velike infrastrukturne projekte često su jedini način na koji pojedine afričke države, poznate po nestabilnoj politici i financijama, mogu doći do novca za nužno potrebnu infrastrukturu. Tako su afrički infrastrukturni projekti rješenje za kinesku prekapacitiranost, a istovremeno Kinezima predstavljaju mogućnost za širenje na strana tržišta.

No najveći afrički adut je istovremeno najveća afrička prepreka. Raznolikost ogromnog kontinenta (izuzme li se Rusija, Azija i Afrika su podjednake veličine) je prednost čije iskorištavanje priječi upravo nedostatak infrastrukture koja bi interno povezivala Afriku i tu čak niti brojni kineski projekti nisu donijeli revoluciju. Prema nekim procjenama, samo 15 posto afričke trgovine obavlja se među afričkim zemljama.

Jasno je da Kina ima interesa graditi ekonomske veze sa svima koji su za to zainteresirani i te se veze grade vrlo brzo zahvaljujući resursima koji su Kini na raspolaganju. Zbog svojeg položaja na putu iz Kine prema Europi, tu je posebno interesantan istočni dio Afrike. No zastrašivanja o kineskoj invaziji Afrike su pretjerivanja za koje nema temelja u stvarnosti.

Vrijednost lanjske vanjske trgovine između Kine i Afrike iznosila je 170 milijardi dolara, 14 posto više nego tijekom 2016., pokazuju podaci kineskog ministarstva trgovine. Kina je u Afriku izvezla robe u vrijednosti nešto manje od 95 milijardi dolara (+2,7 posto), dok je iz Afrike u Kinu uvezeno 75,3 milijarde dolara robe (+32,8 posto). Za usporedbu, hrvatska kompletna vanjskotrgovinska razmjena s cijelim svijetom u 2017. iznosila je 40,2 mlrd. dolara, od čega je s Kinom ostvareno oko 907 milijuna dolara.

Mada se nakon priča koje se povremeno pojave u medijima može steći dojam da je Afrika u posljednjih dvadeset godina postala kineska kolonija, stvarnost je takva da će proći još puno, puno vremena do trenutka kad će se u Africi jesti štapićima. Ako do toga uopće dođe.