Kruh, deset jaja ili žvakaće gume – za oko dva eura se u Njemačkoj ne može puno toga kupiti. U pravili jedna vožnja javnim prijevozom košta i više od dva eura. Baš kao i, recimo, pakovanje tampona. A upravo su dva eura (odnosno 2,15 američkih dolara) granica koja definira tko je ekstremno siromašan – a tko ne. Oni ljudi koji na raspolaganju dnevno imaju manje novca su po definiciji Svjetske banke ekstremno siromašni, piše Deutsche Welle.

Otkako je Svjetska banka 1990. počela diljem svijeta prikupljati podatke o siromaštvu, broj ljudi koji žive u uvjetima ekstremnog siromaštva je znatno opao. U 1990. je, po navodima Svjetske banke, oko dvije milijarde ljudi živjelo u ekstremnom siromaštvu, a 2019. ih je bilo 648 milijuna. Pandemija koronavirusa je od 2020. rezultirala pogoršanjem situacije. Globalno je broj ekstremno siromašnih osoba porastao za oko 70 milijuna.

U međuvremenu situacija opet izgleda nešto bolje. U 2023. je registrirano oko 690 milijuna ekstremno siromašnih, to je otprilike na razini koja je vladala prije pandemije, tvrdi Svjetska banka. Dakle, bile su potrebne tri godine da bi se dosegla slična razina siromaštva koja je vladala prije korone. Drugim riječima: svijet je izgubio tri godine u borbi protiv siromaštva.

Gdje je situacija dobra, a gdje loša?

Razvoj situacije po pitanju (ekstremnog) siromaštva pokazuje da je ta borba puno lakša u zemljama s višim i srednjim primanjima. U njima je stopa siromaštva, zahvaljujući opsežnim programima socijalne pomoći, pala već 2020. U zemljama s nižim do srednjih primanja borba traje duže, tamo su se tek tijekom 2022. zabilježile stope siromaštva koje su bile aktualne prije pandemije.

Loša je situacija pak u onim zemljama u kojima prevladavaju niska primanja, odnosno tamo gdje postoje konflikti, gdje ima nasilja ili gdje vlada nestabilnost. U tim državama su aktualne stope siromaštva u ovom trenutku još uvijek veće od onih koje su bile registrirane prije pojave COVID-a. U nekim od tih zemalja stopa ekstremnog siromaštva čak i dalje raste.

Uspjesi u Indiji i Kini

Stopa siromaštva je u svijetu doista pala od 1990., no ne u svim svjetskim regijama, kaže Sebastian Vollmer sa Sveučilišta u Göttingenu. Pad svjetske stope siromaštva može se dobrim dijelom zahvaliti upravo Kini i Indiji, kaže on. „Kina je zemlja s velikim brojem stanovnika, ta činjenica ima nevjerojatno veliki utjecaj na podatke Svjetske banke o siromaštvu", kaže profesor Volmer.

„Kinezi su napravili ogroman napredak”, dodaje i Rainer Thiele s Instituta za svjetsku privredu (IfW) u Kielu. Od 1990. do 2015. je Kina uspjela reducirati stopu ekstremnog siromaštva sa 60 na 6 posto, kaže Thiele. I napominje da su i u drugim azijskim zemljama zabilježeni veliki uspjesi u borbi protiv ekstremnog siromaštva.

Situacija je sasvim drugačija u Africi. Između 1990. i 2019. na tom je kontinentu stopa ekstremnog siromaštva doduše pala s 50 na 23 posto, kaže Thiele: „Ali zbog rasta broja stanovnika mi danas u Africi, kad gledamo apsolutne brojke, zapravo imamo više siromašnih nego 1990." Posebno je loša situacija u brojnim zemljama južno od Sahare, kaže ovaj stručnjak.

Koliko su podaci precizni?

No, postoje i određene sumnje po pitanju kvalitete podataka o stopi siromaštva. Svjetska banka je priopćila da se aktualne brojke treba uzimati s određenom dozom opreza, s obzirom na to da brojne zemlje tijekom pandemije nisu ni prikupljale podatke.

Svjetska banka te podatke prima od državnih statističkih zavoda koji ih i bilježe, a onda informacije šalju Svjetskoj banci. Kako se prikupljaju podaci? Uz pomoć reprezentativnog statističkog uzorka se provodi anketa među određenim brojem kućanstava, ljude se pita koliko su visoka njihova primanja, odnosno koliko troše, te se na koncu na temelju te prikupljene količine podataka procjenjuje stopu siromaštva.

Što se tiče same metode, taj pristup je sasvim u redu, smatra Thiele. „Svjetska banka je po tom pitanju razvila dobre standarde. Ali dvojbeno je ipak pitanje kako se te standarde provodi u praksi u samim zemljama." A to posebice vrijedi za one zemlje čiji je poredak fragilan, zemlje u kojima njihove vlade nemaju puno kapaciteta za takav posao.

Problemi postoje primjerice u situaciji kada se u ruralnim kućanstvima nepismene ljude ispituje o njihovim prihodima i rashodima u posljednjih 12 mjeseci. „Kućanstva koja sama proizvode hranu za članove svoje obitelji često uopće ne znaju koliko je zapravo vrijedno ono što oni proizvode", kaže Thiele.

U Kini se podatke o stopi siromaštva koristi ponekad i strateški, napominje Thiele. Sinolog Hans Kühner sa Sveučilišta u München je nešto jasniji: „Podatke se ne može provjeriti, oni su dio službene kineske statistike. Koliko se njima može vjerovati? To je, kao što znamo, upitno."

Ispitivanja ljudi u Kini uvijek prati i određeni politički pritisak, dodaje naš sugovornik. "Oni koje se anketira u svojim odgovorima kažu ono što bi službene instance zapravo htjele čuti.” A tu je i pitanje da li se prikupljene podatke naknadno korigira, odnosno „frizira", dodaje Kühner. "Od toga se mora poći.”

Nisu ekstremno siromašni, ali jesu siromašni…

Uspjehe u borbi protiv ekstremnog siromaštva se nadalje relativizira zato što su u Indiji i Kini mnogi ljudi prešli granicu siromaštva od 2,15 dolara po danu, „ali su oni naravno s našeg stajališta i dalje siromašni", naglašava Thiele.

Mnogi ljudi u međuvremenu dnevno na raspolaganju imaju možda i tri ili četiri dolara, ali i to se i dalje može nazvati životom u siromaštvu, kaže on. Kada bi se uzeo neki veći iznos koji je potreban za život, a koji ne bi bio definiran kao život u siromaštvu, onda i uspjesi u Kini ne bi više izgledali tako spektakularno, smatra Thiele.

Kritike postoje i po pitanju definicije ekstremnog siromaštva. Sebastian Vollmer tvrdi da su neke regije Kine u međuvremenu toliko razvijene da u njima 2,15 dolara po danu više nije dovoljno za preživljavanje.

A čak i kad bi taj iznos bio dovoljan, ovdje se ne radi samo o pukom preživljavanju, napominje Volmer. Temelj izvještaja o siromaštvu Svjetske banke u kojem je granica definirana svotom od 2,15 dolara je napravljen pod pretpostavkom da je jednoj osobi dnevno potrebno 2.100 kalorija, kaže on: „A to je jako problematično. Ljudi ne mogu živjeti samo s tolikim brojem konzumiranih kalorija."

Vollmer istraživački tim na Sveučilištu u Göttingenu je nedavno izračunao kolika bi stopa siromaštva iznosila kada se ne bi gledao samo potreban broj kalorija, već i kada bi jelo bilo zdravo, odnosno kada bi hrana sadržavala potrebne hranjive tvari: „Po toj metodi dolazimo do podatka da puno više ljudi živi u siromaštvu nego što to pokazuje metoda po kojoj to računa Svjetska banka."

A u to saznanje se uklapaju i loše vijesti Ujedinjenih naroda iz srpnja ove godine, po kojima u svijetu raste broj ljudi koji gladuju. Oko 753 milijuna ljudi, dakle skoro desetina aktualne populacije svijeta, 2022. je na raspolaganju imalo premalo hrane, stoji u izvještaju UN-a. Tim ljudima manjkaju i kalorije i važne hranjive tvari.

Sustainable Development kao realističan cilj?

„Stopa siromaštva će nastaviti opadati”, smatra Thiele, "ako se ne pojavi neka nova pandemija”. Ali će ta stopa sporije padati, dodaje on. "Eliminiranje siromaštva do 2030. godine na nulu, to se neće moći ostvariti”, uvjeren je istraživač iz Kiela.

Jedan od razloga zbog čega je to tako je činjenica da se u fragilnim državama svijeta jako teško mogu poduzeti mjere kojima bi se omogućilo da stanovnici dosegnu veći stupanj blagostanja. "Ljude koji žive, primjerice, u regijama u kojima se vode građanski ratovi, neće se moći izbaviti iz siromaštva samo zahvaljujući gospodarskom rastu”, naglašava Thiele.

"Ako se nastave sadašnji trendovi, do 2030. će po procjenama sedam posto svjetske populacije, dakle oko 575 milijuna ljudi, živjeti u ekstremnom siromaštvu”, stoji u aktualnom izvještaju o razvoju Ujedinjenih naroda. Većina tih ljudi će živjeti u Africi, u zemljama južnije od Sahare. "Ta prognoza bi značila da će stopa siromaštva do tada pasti za samo oko 30 posto”, stoji u izvještaju, piše Deutsche Welle.