'Smanjit ćemo deficit i vratiti Ameriku na trasu uravnoteženog proračuna', kaže Romney, ali odbija navesti koje će rupe u poreznom zakonu zatvoriti da bi nadomjestio svojih pet bilijuna dolara poreznih olakšica

Ustvari, ako se opisivanje nečega što biste voljeli da se dogodi bez navođenja konkretnih mjera zove 'plan', ja mogu odmah smisliti plan u jednoj točki, mnogo bolji od Romneyjevog. Evo ga: svaki Amerikanac će imati dobar posao s dobrom plaćom. I savršen brak. I ponija.

Dakle, Romney glumata. Njegov plan se svodi na poticanje ekonomskog oporavka putem magije, poticanje poslovnog povjerenja snagom svoje osobne veličanstvenosti. Ali što je s čovjekom kojeg bi on iselio iz Bijele kuće?

Pa Obamina knjižica mnogo je bliža pravom planu. Dok Romney kaže da će ostvariti energetsku nezavisnost, nije bitno kako, Obama se zalaže za konkretne korake kao što je podizanje standarda energetske efikasnosti. Romney kaže: 'Pružit ćemo našim sugrađanima potrebne kvalifikacije', ali ne govori kako će to izvesti, umjesto toga uvijeno aludirajući na školske vaučere; Obama predlaže konkretne stvari, poput programa za zapošljavanje nastavnika matematike i prirodnih znanosti, i suradnje poduzeća i lokalnih koledža.

Dakle, nudi li plan Obame nadahnutu viziju ekonomskog oporavka? Ne. Njegova ekonomska platforma je relativno malog kalibra – gomila skromnih, doduše razumnih prijedloga, umjesto krupnog iskoraka. Što je još važnije, orijentirana je srednjoročno, na ekonomiju 2020., umjesto na očigledne i hitne probleme današnjice.
Recimo ovako: da slučajno ne znate što se zapravo događa s američkom ekonomijom, čitajući Obamin plan pomislili biste da je Amerika zemlja u kojoj vlada velika potražnja za radnicima s odgovarajućim kvalifikacijama pa je naš najveći problem to što nema dovoljno takvih kvalificiranih ljudi. Za pet do deset godina, Amerika će možda zaista tako izgledati. Sada, međutim, još uvijek živimo u obezvrijeđenoj ekonomiji koja skoro nikome ne pruža nikakve mogućnosti, uključujući i obrazovane ljude.

Ovo su zaista bile loše godine za svršene studente, koji često ne mogu naći nikoga tko bi iskoristio njihove teško stečene i skupo plaćene vještine. Nezaposlenost i nedovoljna zaposlenost među nedavno diplomiranima dosegla je rekordne visine između 2007. i 2010., a previše školovanih mladih ljudi moralo je prihvatiti nekvalificirana radna mjesta. Tržište rada za kvalificirane radnike, kao i za Amerikance uopće, sada se polako oporavlja. Ali još uvijek je daleko od normalnog.

Poanta je to da Amerika još pati od općeg nedostatka potražnje, što je rezultat ozbiljne dužničke i financijske krize koja je izbila prije Obaminog dolaska na vlast. U nekom boljem svijetu predsjednik bi predlagao hrabre kratkoročne poteze za brz povratak na punu zaposlenost. Ali on to ne čini.

Dobro, svi razumijemo zašto. Biračima je uporno ponavljano kako stimulans iz 2009. nije uspio (zapravo jest, ali nije bio dovoljno velik), i svega nekoliko dana pred nacionalne izbore nije dobar trenutak da se mijenja to krupno i pogrešno uvjerenje. Tako da jedino što administracija smatra da može ponuditi jesu mjere koje će, nadajmo se, blago ubrzati oporavak koji je već otpočeo.

To je, naravno, razočaravajuće. Ali i spor oporavak je bolji od nikakvog. Možda Obama nije tako hrabar kako bismo željeli, ali barem ne dovodi birače u zabludu kao Romney. Štoviše, ako se zapitamo što bi Romney vjerojatno uradio u praksi, uključujući krupno kresanje programa koji pomažu siromašnijima i nametanje dogme 'čvrstog novca' Federalnim rezervama, njegovi prijedlozi bi preokrenuli oporavak i vratili nas u recesiju.

I nikad ne treba zaboravljati širi politički kontekst. Obama možda nema uzbudljiv ekonomski plan, ali ako bude ponovo izabran, moći će provesti zdravstvenu reformu koja predstavlja najveći korak u poboljšanju američkih socijalnih institucija od Medicarea do danas. Romney nema nikakav ekonomski plan, ali je čvrsto odlučan ne samo da ukine Obaminu reformu zdravstva, nego i da provede divljačke rezove na Medicaidu, zdravstvenom programu namijenjenom obiteljima s niskim primanjima.

Dakle, zaboravimo sve ove točke. Razmislimo samo o 45 milijuna Amerikanaca koji će imati ili neće imati osnovno zdravstveno osiguranje, u ovisnosti od rezultata izbora 6. studenoga.