Nakon što su, među ostalim, napokon više-manje zaključili tko je pročitao više knjiga, tko bolje razumije znanost, a tko hrvatski jezik, u jednom trenutku dotaknuli su se i ekonomije.

Milanović je, naime, ustvrdio da je on za 'hrvatskog 'nobelovca' Primorca, što se ekonomije tiče, Milton Friedman', iako se Milanović i Milton, rekli bismo, znatno razlikuju po svjetonazorima, ako promatramo izjavu s te strane.

Pa tko je bio Milton Friedman?

Riječ je o jednom od najutjecajnijih ekonomista 20. stoljeća, ideologu ekonomskog liberalizma i dobitniku Nobelove nagrade za ekonomiju 1976. godine.

Friedman je rođen 31. srpnja 1912. godine u Brooklynu, New York, u obitelji mađarsko-židovskih imigranata iz tadašnje Austro-Ugarske. Obitelj Friedman živjela je skromno, ali njegova intelektualna radoznalost bila mu je vjetar u leđa. Naime kao iznimno darovit student uspio je dobiti stipendije koje su mu omogućile studij na Sveučilištu Rutgers, na kojem je diplomirao ekonomiju 1932. godine, u jeku Velike depresije.

Studij ekonomije u to vrijeme značio je suočavanje s brojnim izazovima. Velika depresija duboko je pogodila američko gospodarstvo, nezaposlenost je bila rekordno visoka, a istovremeno su nicale svakojake ideje o ulozi države u gospodarstvu. Te su okolnosti značajno su oblikovale Friedmanov rani interes za ekonomiju.

Često ga se uspoređivalo i uspoređuje s britanskim ekonomistom Johnom Maynardom Keynesom; prema Keynesu, države u doba recesije moraju poduprijeti ekonomiju javnim sredstvima, pisao je ranije Deutsche Welle.

O monetarizmu

Friedman je u Rooseveltovu projektu New Deal, koji je bio nadahnut Keynesovom teorijom, primijetio da se na taj način možda otvaraju radna mjesta, ali da je dolar ipak pretrpio ogromnu deflaciju. Kao vrstan matematičar, izračunao da bi ustvari bilo dovoljno da je država jednostavno tiskala više novca i pustila privatnom poduzetništvu da samo ulaže u nove projekte.

Bio je gorljiv zagovornik inicijative svakog pojedinog čovjeka i odlučno je branio individualne slobode. Već je legendarna njegova ideja o liberalizaciji konzumiranja droge, kao i borba koju je sa suprugom Rose vodio s ciljem da se roditeljima omogući slobodan izbor škole koju će pohađati njihova djeca.

U ranim fazama karijere Friedman se nije u potpunosti razilazio s kejnzijanskom ekonomskom politikom - koja je zagovarala snažnu ulogu države u stabilizaciji gospodarstva - no kako je njegova karijera napredovala, počeo je razvijati pristup koji će postati poznat kao monetarizam.

U Chicagu je formulirao svoju ekonomsku teoriju, temeljenu na odbacivanju kejnzijanskih načela i povratku 'čistim' kapitalističkim idealima slobodnog tržišta. Te je stavove promovirala cijela generacija budućih nobelovaca ekonomista iz njegove čikaške škole ekonomije zvane 'Chicago Boys'.

Kao član te čikaške škole, Friedman je pošao od ideje prema kojoj je opskrba novcem imala središnju konjunkturno-političku ulogu. Ta je ideja u svijetu poznatija pod imenom monetarizam i političari u cijelom svijetu i danas je koriste u borbi protiv inflacije. Za razliku od Keynesa, koji je podržavao politiku reguliranja potražnje i potrošnje, Friedman je predlagao da se fiskalna politika ne regulira povećavanjem ili smanjivanjem kamatnih stopa, već upravljanjem količinom novca koji se emitira na tržište.

Ako je više novca u optjecaju, stalno će rasti broj novih radnih mjesta i razina cijena, tako je argumentirao taj ekonomski velikan. Korijeni Friedmanove ekonomske teorije nalaze se u gospodarskoj filozofiji po kojoj se država ne bi trebala uplitati u gospodarske procese jer će tržišni mehanizmi ionako sami dovesti do stvaranja optimalne situacije u odnosu ponude i potražnje.

Nova paradigma

Monetarizam, temelj Friedmanova djelovanja kao ekonomskog inovatora, bio je suprotstavljen tadašnjim kejnzijanskim idejama. Njegovo najpoznatije djelo, 'A Monetary History of the United States, 1867–1960', koje je napisao s Annom Schwartz, donijelo je novi pogled i zaključke o uzrocima Velike depresije.

Schwartz i Friedman pokazali su da je tadašnja politika Federalnih rezervi (FED), koja je smanjila količinu novca u optjecaju, produbila gospodarsku krizu. Taj rad izazvao je preispitivanje dominantnih stavova o ulozi države i potaknuo val reformi u vođenju monetarne politike.

Koncept prirodne stope nezaposlenosti još je jedan od njegovih važnih doprinosa. Tvrdio je da postoji granica do koje vlada može smanjiti nezaposlenost prije nego što izazove inflaciju, što je bilo osobito značajno u vremenu u kojem su mnoge vlade vjerovale da se nezaposlenost može 'kupiti' po cijenu većeg deficita ili inflacije.

U svojoj teoriji potrošnje, poznatoj kao hipoteza permanentnog dohotka, Friedman je iznio ideju da ljudi ne donose odluke o potrošnji samo na temelju trenutnog prihoda, već na temelju očekivanog životnog dohotka. Ta ideja omogućila je bolje razumijevanje potrošačkog ponašanja i oblikovala ekonomske modele korištene i danas.

Slobodno tržište kao filozofija života

Friedman nije bio samo ekonomist – bio je filozof slobodnog tržišta. Njegova knjiga 'Kapitalizam i sloboda' (1962.) bila je političko-ekonomski manifest koji je zagovarao minimalnu ulogu države i isticao da je gospodarska sloboda ključna za političku slobodu.

Jedna od njegovih najslavnijih ideja bila je uvođenje školskih bonova, što je vidio kao način da se poveća kvaliteta obrazovanja poticanjem konkurencije među školama. Također je bio snažan kritičar progresivnog oporezivanja i državnih subvencija, tvrdeći da one često imaju neželjene posljedice.

Njegov utjecaj daleko je nadmašio akademske krugove. Njegove ideje i neoliberalni stavovi inspirirali su političare poput američkog predsjednika Ronalda Reagana i britanske premijerke Margaret Thatcher te su oni 1980-ih provodili politike deregulacije, privatizacije i smanjenja poreza. Savjetovao je čak i desno orijentiranu izraelsku vladu stranke Likud.

Friedmanova načela su mnoge vlade, neke od njih čak i nominalno lijeve orijentacije, od 1980-ih koristile kao recept za rješavanje ekonomskih problema. Najspektakularniji takav uspjeh bio je i najkontroverzniji, s obzirom na to da je vezan za tzv. 'čudo u Čileu' u doba zloglasnog diktatora Augusta Pinocheta. Friedmanov savjetnički rad za Pinocheta izazvao je žestoke kritike. Iako je tvrdio da je njegova uloga bila isključivo ekonomska, ne politička, protivnici su ga optuživali da je svojim radom pomogao legitimirati autoritarni režim.

Nobelovac je oduvijek polarizirao društvo. Jednom je zgodom list Frankfurter Allgemeine Zeitung napisao da je Friedmanova mašta izrodila i niz provokativnih prijedloga: od već spomenutog liberaliziranja trgovine drogom, preko ukidanja vozačke dozvole, pa do ukidanja pobačaja, školovanja i državne dozvole rada liječnicima… Engleze je u 70-im godinama prošloga stoljeća iznenadio prijedlogom besplatne podjele dionica državnih poduzeća građanima, a u Hong Kongu se založio za ukidanje Međunarodnog monetarnog fonda.

Često mu se prigovaralo da njegovom, danas u svijetu dominantnom liberalnom teorijom bogati postaju još bogatiji, a siromašni još siromašniji. Unatoč tome, dobio je 1976. godine Nobelovu nagradu za ekonomiju. Pritom su mnogi negodovali - navodno je rasprava o njemu kao dobitniku bila veoma žestoka i duga jer u tradicionalno socijalno orijentiranoj Švedskoj nije nedostajalo Friedmanovih kritičara.

Slobodarska načela je, kao samodeklarirani libertarijanac, osim u ekonomiji zagovarao i za društvena pitanja. Tako je 1970-ih sudjelovao u profesionalizaciji dotadašnje ročne američke vojske, a zalagao se i za dekriminalizaciju droge i prostitucije te ukidanje američkog trgovinskog embarga protiv Kube.

Nasljeđe i trajan utjecaj

Preminuo je 2006. godine od zatajenja srca, a njegov utjecaj ostaje snažan. Ideje o monetarnoj politici i slobodnom tržištu, koje je promovirao, i dalje oblikuju rasprave u ekonomiji, posebno u razdobljima inflacije ili gospodarskih kriza. Velik oslonac u životu bila mu je dugogodišnja supruga i suradnica Rose, a njegov sin David D. Friedman je i sam ekonomist.

Protivnici Friedmana ističu da je njegov fokus na tržišnu slobodu doprinio rastu nejednakosti i smanjenju socijalne zaštite. S druge strane, zagovornici tvrde da je njegovo razumijevanje monetarne politike pomoglo u stabilizaciji gospodarstava širom svijeta i osiguralo dugoročan gospodarski rast.