U Njemačkoj se mirovine iz prvog stupa financiraju, kao i u Hrvatskoj, preko sustava međugeneracijske solidarnosti. Osobe koje rade izdvajaju doprinose za mirovinsko osiguranje, a iz tih se doprinosa isplaćuje mirovina sadašnjim korisnicima prava na mirovinu. Starosna dob za odlazak u mirovinu u Njemačkoj se postupno povećava – sa 65 na 67 godina.

Njemački model funkcionira samo ako postoji dovoljan broj onih koji uplaćuju u sustav, dakle onih koji financiraju umirovljenike. I upravo je to slaba točka međugeneracijskog ugovora, upozorava Dulger, u društvu koje je sve starije.

Čelnik njemačkih poslodavaca tvrdi da na 100 osoba koje uplaćuju doprinose trenutno dolazi oko 50 umirovljenika. Taj nepovoljan omjer će se u narednih 15 godina pogoršati i tad će, navodi Dulger, na svakih 100 uplatitelja biti oko 70 umirovljenika.

'To znači da je financiranje našeg mirovinskog sustava na rubu kolapsa. Dob za odlazak u mirovinu treba povezati s produljenjem životnog vijeka. Ne smije se dogoditi da daljnje produljenje životnog vijeka dovede do sve duljeg umirovljenja', mišljenja je Dulger.

Prije nekoliko mjeseci predstavnik Saveza njemačke metaloprerađivačke i elektroindustrije Stefan Wolf također je upozorio na sve veću krizu mirovinskog sustava te je zatražio podizanje starosne granice za odlazak u mirovinu na 70 godina.

Problem sve starijeg društva te nepovoljnog omjera umirovljenika i radno aktivnih muči i Hrvatsku. Zbog toga nas je zanimalo koliko je još održiv naš mirovinski sustav i treba li se produljiti radni vijek.

Podsjetimo, Vlada je pokušala podići starosnu granicu za umirovljenje na 67 godina, ali je odustala nakon žestokog otpora sindikata. U Hrvatskoj vrijedi staro pravilo po kojem se uvjeti za starosnu mirovinu stječu s navršenih 65 godina života i 15 godina radnog staža.

Stručnjak iz područja javnih financija Predrag Bejaković smatra da hrvatski mirovinski sustav trenutno nije financijski ugrožen. Mirovinski rashodi tradicionalno iznose oko 11, 12 posto bruto domaćeg proizvoda. Ipak upozorava da se treba voditi sustavna briga da se troškovi mirovinskog sustava drže pod kontrolom.

'Potrebno je sustavno raditi na uklanjanju poticaja za ranije umirovljenje, jačati povezanost doprinosa i mirovine, poboljšati preventivne mjere zaštite na radu kako bi se smanjio broj invalidskih umirovljenika, ali i odlučno razbijati predrasude o slabijoj produktivnosti starijih radnika te mjerama cjeloživotnog obrazovanja i osposobljavanja poboljšati njihove sposobnosti, znanja i stručnosti. Konačno, hrvatske mirovine su vrlo niske – ispod 40 posto prosječne plaće – pa mirovinski sustav u značajnoj mjeri gubi svoju osnovnu funkciju: zaštitu od siromaštva u starosti', rekao je Bejaković za tportal.

Kad je riječ o raspravi treba li povećati starosnu dob za odlazak u mirovinu na 67 godina, on smatra da bi nas prije toga trebala mučiti druga stvar, a to je prerani izlazak iz svijeta rada.

'Najveći problem hrvatskog mirovinskog sustava je to što počnemo prilično kasno raditi - u Hrvatskoj velik dio mladih dugo studira, donedavno je bila visoka nezaposlenost mladih pa kasno ulaze u svijet rada, a odlazimo razmjerno rano u mirovinu. Tako imamo i razmjerno kratko razdoblje prosječnog staža mirovinskog osiguranja', upozorava Bejaković.

Prema podacima Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje (HZMO), prosječni korisnik mirovine ima oko 31 godinu staža mirovinskog osiguranja, s time da je to nešto više kod starosnih umirovljenika (33 godine), ali osjetno niže kod invalidskih (22 godine) i obiteljskih mirovina (28 godina i osam mjeseci). Stanje je najgore kod poljoprivrednika jer prosječno imaju tek nešto više od 20 godina radnog staža. Svega 16,2 posto osiguranika ima više od 40 godina staža mirovinskog osiguranja.

S druge se strane očekivano trajanje života u Hrvatskoj posljednjih godina od 1991. produžilo u prosjeku za sedam godina. Tako prema podacima Eurostata živimo prilično dugo - oba spola gotovo 78 godina (muškarci 74,9, a žene 80,9 godina). Produljenje očekivanog trajanja života u Hrvatskoj pogotovo je značajno ako se uzme u obzir to da je ono 1953. godine za muškarce iznosilo 59,1 godinu te za žene 63,2 godine.

'Kada su naši djedovi odlazili u mirovnu, muškarci sa 60, a žene s 55 godina, koristili su mirovinu razmjerno kratko – oko tri do četiri godine. Prosječna dob novih korisnika starosne mirovine iznosila je 2018. ukupno 62,5 godina. Kako živimo prilično dugo, dugo se i koriste mirovinska prava. Iako živimo znatno duže nego naši preci, ne odlazimo mnogo kasnije u mirovinu nego što su oni to činili. Stoga, ako se podizanjem zakonske dobi može povećati i stvarna dob, onda je to potrebno ostvariti. Znači, nije najvažnije to da radimo do 67. godine, ali je jako važno da radimo do zakonski određenog razdoblja umirovljenja, što zasad očito nije slučaj. Naravno, vrlo skoro ćemo neminovno morati podizati granicu za umirovljenje', zaključio je Bejaković.