Među deset danas najvrednijih kompanija na svijetu, čijim se dionicama trguje na burzama, sedam od njih posluje u sektoru informatike i visoke tehnologije, i takva činjenica ne iznenađuje nikoga. No prije dvadeset i više godina, kad su glavnu korporativnu riječ imale naftne i farmaceutske firme, kao i druga jaka imena industrije, informatičke kompanije ipak nisu dosezale tako visoko. Iznimka su bili Microsoft, Intel i – IBM. Za razliku od Intela i Microsofta, koji su nastali i rasli paralelno s razvojem informatičke revolucije, IBM je već tada bio korporativni 'djedica' s gotovo devet desetljeća iskustva na tržištu.

International Business Machines (IBM), poznat i pod nadimkom The Big Blue, sad se već polako približava 110. godišnjici, a proteklih dvadeset godina donijelo je bezbroj upitnika nad sudbinu kompanije. Kao jedan od osnovnih pokazatelja možda je najbolje navesti brojku od 120 milijardi dolara, koliko iznosi tržišna vrijednost IBM-a danas, ali koliko je ona iznosila i prije dvadeset godina, kad se nalazio među deset najvećih kompanija u svijetu.

Iako bi uzimanjem u obzir inflacije jasno bilo da IBM danas vrijedi bitno manje nego krajem prošlog milenija, za grubu ocjenu dovoljno je zaključiti da u protekla dva desetljeća nije nimalo napredovao. Kako se radi o jednom od pravih titana korporativne povijesti, u rangu General Electrica ili General Motorsa, koji su obilježili 20. stoljeće, potrebno je postaviti pitanje – što je pošlo ukrivo?

Povijest IBM-a seže još u drugu polovicu 19. stoljeća, no korporacija je osnovana 1911. godine spajanjem četiriju dotad nezavisnih kompanija u zajedničku strukturu nazvanu Computing-Tabulating-Recording Company (CTR). Zajedno se pod tim krovom nalazilo 1300 radnika s pogonima razbacanima po sjeveroistoku Amerike. Matično poslovanje CTR-a bila je automatizacija raznih uredskih poslova, poput bilježenja podataka o zaposlenima, arhiviranja, računovodstva, s proizvodnjom raznih uredskih i drugih strojeva. Do 1924. godine kompanija je dobila današnje ime i proširila se u inozemstvu, a bila je toliko uspješna da je od države dobivala razne poslove u kojima je trebalo obrađivati velike količine podataka o građanima i slično.

Uspjeh IBM-a u to doba, čak i usprkos Velikoj depresiji krajem dvadesetih i početkom tridesetih, bio je toliki da je doveo i do zloglasne epizode u kojoj je njemačka podružnica Dehomag, koju je IBM preuzeo 1923. godine, odigrala važnu ulogu u genocidnoj politici nacističke Njemačke. Nacistička vlast se tridesetih godina uvelike oslanjala na opremu koju je prodavao Dehomag kako bi kategorizirala i katalogizirala njemačke građane te građane drugih okupiranih država.

Te su informacije u konačnici služile kako bi se izdvajalo Židove i druge nepoželjne grupe građana kako bi se s njima postupalo u skladu sa službenom i tragičnom državnom politikom. Prema nekim istraživanjima, IBM je prestao pružati usluge Trećem Reichu tek nakon ulaska SAD-a u rat, krajem 1941.

U razdoblju nakon Drugog svjetskog rata IBM je nastavio razvijati poslovanje, a jednu od ključnih uloga odigrao je osamdesetih godina, kad je svijetu predstavio svoju verziju osobnog računala – IBM PC.

Za razliku od ostalih tadašnjih proizvođača računala, IBM je svoj proizvod razvio na tzv. otvorenoj arhitekturi, što je značilo da i druge kompanije mogu proizvoditi komponente koje su bile kompatibilne s proizvodom IBM-a.

Korporacija je tada uživala veliko povjerenje svojih velikih poslovnih partnera i kad je na svoje računalo stavila operativni sustav DOS, koji je proizvodio tada još mladi Microsoft, stvorila je standard koji je prihvaćen diljem svijeta.

Zahvaljujući proizvodnji osobnih računala, ali jednako tako računalnih servera za potrebe velikih korporativnih klijenata, IBM je obilježio sektor informatike osamdesetih i devedesetih godina. No poslovna odluka da proizvodnju dijela komponenti od kojih je sastavljao vlastita računala prepusti drugim kompanijama, umjesto da njihov razvoj zadrži unutar svoje strukture, bila je kobna.

IBM je bio žrtva vlastitog uspjeha i snažno narasla kompanija koja je krajem osamdesetih imala više od 400 tisuća zaposlenih jednostavno nije imala jasan fokus te je tadašnji glavni izvršni direktor John Akers pokušavao pojednostaviti strukturu i omogućiti joj da se ravnopravno nosi s konkurentima koji su izvojevali pobjede.

Akers nije uspio i IBM je 1993. godine ostvario gubitak od osam milijardi dolara, najveći u dotadašnjoj povijesti američkog biznisa. Kako bi mu preokrenuo sudbinu, na čelo je imenovan Lou Gerstner, koji je do tada radio kao glavni izvršni direktor kompanije RJR Nabisco. Zahvaljujući dijelom i prijenosnim računalima pod brendom ThinkPad, koje je IBM predstavio 1992., Gerstner je uspio vratiti ga na noge.

Do njegova odlaska u mirovinu 2002. godine vrijednost IBM-a je narasla s 29 na 168 milijardi dolara, no koliko god je uspio u preokretu, Gerstner nije uspio držati korak s konkurentima na informatičkom tržištu, a to je situacija u kojoj se kompanija dobrim dijelom nalazi i danas.

Gerstnera je naslijedio Sam Palmisano te je vodio IBM idućih deset godina. Za vrijeme Palmisana IBM je prodao svoju proizvodnju osobnih računala kineskoj kompaniji Lenovo. Taj je potez izazvao dosta kritika, iako je bio u skladu s politikom Palmisana koji je IBM vraćao više korporativnim korisnicima jer je vjerovao da se kompanija treba posvetiti poslovima koji imaju visoku maržu, umjesto onima koji donose nisku zaradu, poput proizvodnje osobnih računala.

Tijekom Palmisanova mandata IBM je kupovao razne male kompanije koje su razvijale tehnologiju za koju se procjenjivalo da bi mogla imati budućnost.

Početkom desetljeća tako se činilo da će se IBM vratiti na put stare slave, no ta očekivanja nikako da se ispune. Od 2012. na čelu kompanije nalazi se Ginni Rometty i iako se tijekom njenog mandata IBM dodatno okrenuo razvoju najnovijih tehnologija, poput umjetne inteligencije i sličnih, financijski i poslovni uspjeh zasad izostaje.

Kompanija je 2014. imala prihode od gotovo 93 milijardi dolara, da bi oni 2016. i lani pali ispod 80 milijardi. Zahvaljujući svojevremenoj odluci koja ga je odvela prema poslovima s visokom zaradom, IBM usprkos padu prihoda ostvaruje profit koji je lani iznosio 5,8 milijardi dolara, mada je bio upola manji nego u 2016.

Poznati investitor Warren Buffett početkom desetljeća kupovao je dionice IBM-a, čime je pokazivao da vjeruje u budućnost te kompanije. Povjerenja je u međuvremenu nestalo i njegova kompanija Berskhire Hathaway ne nalazi se među bitnim dioničarima IBM-a.

U posljednjih pet godina vrijednost dionice IBM-a je skliznula za 40 posto i među ulagačima, izgleda, nema prevelikih optimista.

No početak ove godine donio je dobru vijest – prvi put od 2012. godine IBM-ovi tromjesečni prihodi bili su viši nego godinu ranije. Promjena zasad nije donijela bitniji optimizam, no u IBM-u je već i zaustavljanje negativnog trenda dobar razlog za veselje.

Za nekadašnjeg informatičkog i informacijskog diva, koji se danas ne može u potpunosti odbaciti, možda bi najlakše bilo reći da se kompanija s početka 20. stoljeća nije snašla na početku 21. Ne želi li završiti u knjigama kao primjer lošeg upravljanja, IBM-u će trebati malo više od blagog vjetra u jedra. Čak i ako odluči prebaciti se s računala na jedrenje.