Na osnovi rezultata provedene makroekonomske politike nije teško zaključiti da postojeći model makroekonomske politike, koji se tako uporno bez obzira na rezultate provodi već 16 godina, nije, pogotovo s aspekta zaduženosti, ni dugoročno niti srednjoročno održiv i da su radikalne promjene nužne.

Žalosno je da nam za promjenu nije bio dovoljan vanjskotrgovinski deficit koji za razdoblje 1990-2009. iznosi 109,1 milijardi američkih dolara, inozemni dug koji je krajem prošle godine bio 65 milijardi dolara, otplata glavnice inozemnog duga od 9,4 i kamata od 1,7 milijardi eura u 2009. i 8,3 milijardeglavnice i 1,4 milijardi eura kamata ove godine, pad BDP-a, rastuća nezaposlenost itd.

Godine 2008. na predstavljanju posebnog izdanja Privrednog vjesnika 'Poslovna očekivanja 2009.' u HGK izrazio sam žaljenje da do svjetske financijske krize nije došlo nekoliko godina ranije, kada su problemi hrvatskoga gospodarstva bili puno manji, a manevarski prostor za potrebne promjene puno veći i najavio 2009. kao godinu promjena. Nažalost, tu se ostvarila procjena da ćemo biti zatečeni događajima i da ćemo se, kao i do sada, baviti posljedicama, a ne uzrocima kriznog stanja hrvatskoga gospodarstva. Na tako nešto upućuje naša dosadašnja praksa.

Tako smo, da podsjetimo, devedesetih godina prošlog stoljeća sanirali banke i time indirektno željeli sanirati poduzeća, umjesto da smo sanirali poduzeća i time indirektno banke. Za to smo stvorili glavnicu duga od pet i pol milijardi američkih dolara, a ukupni troškovi, kada se pribroje troškovi kontinuiranog reprogramiranja i kamata, bit će najmanje dvostruko veći. Potom smo prešli na mirovinsku reformu koja će u razdoblju 2002–2016. državu odnosno porezne obveznike koštati oko osam milijardi eura, a čiji su rezultati zasada, najblaže rečeno, upitni. Sada provodimo zdravstvenu reformu s neizvjesnim troškovima i krajnjim rezultatom.

Gotovo cijelu prošlu godinu, koja je trebala biti godina otrežnjenja i promjena, proveli smo u jalovim raspravama o deficitu proračuna i u njegovim rebalansima, a obzirom na realnost proračuna za 2010. godinu, izgleda da ćemo tako provesti i ovu godinu.

O deficitu tekućeg računa platne bilance, za koji se svake godine moramo zadužiti u inozemstvu za novih tri-četiri milijarde eura, ni riječi. Kao da je on neka zadana veličina na koju ne možemo utjecati, a ne dobrim dijelom rezultat naše dugogodišnje 'uspješne' ekonomske politike, posebice tečajne.

Upravo bi na području tečajne politike moglo u vrlo dogledno vrijeme doći do promjena. Ali te promjene, pored toga što su dobrano zakašnjele, neće biti plod naše osmišljene politike, već bi mogle biti nametnute kao jedino preostalo rješenje za realno smanjenje javne i osobne potrošnje, što bi u mnogome moglo odrediti i rezultate. Naravno da će se s možebitnom devalvacijom otezati što se dulje bude moglo, a to će samo utjecati na visinu njezine stope.

Ne treba posebno naglašavati da je iluzija da se isključivo ili samo promjenom tečaja mogu riješiti svi problemi hrvatskoga gospodarstva, ali to ne znači da je tečajna politika nevažna ili neutralna i da ne treba voditi aktivnu tečajnu politiku, već da ona mora biti koordinirana s ostalim dijelovima makroekonomske politike, prvenstveno monetarnom i fiskalnom. Promjene bi trebale ići u pravcu izmjene strukture javnih prihoda i rashoda i smanjenja njihova udjela u BDP-u te u pravcu izmjene strukture plasmana banaka u korist gospodarstva i smanjenja kamatnih stopa. Naravno da je ovo sve prije nego lako provodljivo, pogotovo s obzirom na suženi manevarski prostor u kojem se inozemni, ali i ukupni dug pojavljuje kao snažni limitirajući faktor, a poslovne banke u rukama stranog kapitala.

Pritom treba naglasiti da ni jedna mjera ekonomske politike ne može preko noći riješiti nagomilane probleme hrvatskog gospodarstva. Oni, uostalom, nisu ni stvoreni preko noći. Ali se mogu stvoriti pretpostavke za njihovo postupno rješavanje.

Osnovni uzrok krize hrvatskoga gospodarstva su nejaka i nedovoljno efikasna poduzeća i neadekvatna ekonomska politika. Umjesto da tim i takvim poduzećima pomognemo politikom postupne prilagodbe i time ih osnažimo za svjetsku konkurenciju, mi smo ih izvrgli svojevrsnoj šok terapiji u kojoj su ona trebala preživjeti u uvjetima apreciranog tečaja kune, visoke porezne presije, relativno visokih kamatnih stopa i gotovo potpune liberalizacije tržišta.

To ni znatno jača gospodarstva od hrvatskoga ne bi izdržala, što samo svjedoči, unatoč uvriježenom negativnom određenju, o njegovoj žilavosti i vitalnosti. Dakle, očigledno je da bi hrvatsko poduzeće u drukčijem makroekonomskom okruženju moglo polučiti znatno povoljnije rezultate s aspekta proizvodnje, zaposlenosti i izvoza, bez kojih ne možemo riješiti probleme svojih deficita (platnog i proračunskog) i njihovih izvedenica vanjskog i unutarnjeg duga. Uspješnost ekonomske politike ne mjeri se njezinim doprinosom stabilnosti cijena i tečaja, već doprinosom temeljnim varijablama kao što su rast proizvodnje, zaposlenosti i životnog standarda.

Dakle, osnovni zadatak ekonomske politike nije da namakne sredstva za javnu potrošnju, uredno servisiranje unutarnjeg i vanjskog duga, održanje stabilnosti tečaja i cijena, već da poduzeću, tom osnovanom subjektu, na kojem sve počiva, omogući normalan rad.

Ono što nam je u ovom trenutku prijeko potrebno, više nego u nekim povoljnijim okolnostima, jest vizija odnosno strategija razvoja i odgovarajuća ekonomska politika za njezino provođenje.