Dan uoči odlaska iz HSLS-a, Hrvoje Vojković u razgovoru za Globus kazao je da se ne želi više valjati u političkom blatu i najavio da će ga zamijeniti onim - poljoprivrednim. Pomno prateći trendove, novi poslovni izazov pronaći će kombinirajući ekološku poljoprivredu i agroturizam.
Hrvoje Vojković, inače diplomirani pravnik, svoju uspješnu poslovnu karijeru započeo je 1990. kao direktor marketinške agencije Rubikon, koja je bila paravan za financijski inženjering. Devedesetih su lanci sreće bili prilično popularan magnet za siromašne i lakovjerne, kakvih u tranzicijsko vrijeme nije manjkalo. U taj propulzivni biznis krenuo je kao dvadesetogodišnjak, zajedno s u to vrijeme dragocjenim poslovnim partnerom, školskim kolegom Dejanom Košutićem, unukom prvog hrvatskog predsjednika. Kratko vrijeme Vojković je bio i urednik časopisa Hrvatski rubikon, popularnog među političkom emigracijom nakon objavljivanja razgovora s Mirjanom Pavelić, kćerkom ustaškog poglavnika.

Kada su se vremena promijenila, Vojković je bezbolno prešao Rubikon, postavši vježbenik uglednih zagrebačkih odvjetnika: od 1997. do 2000. godine radio je u odvjetničkom društvu Hanžeković–Radaković. Njegova bivša supruga Diana tvrdila je da je to njezina zasluga, s obzirom da je i sama radila tamo. Kasnije je otvorila svoj odvjetnički ured, a u središtu pozornosti našla se tijekom njihove brakorazvodne parnice 2006., kada je nesretnim ispovijestima punila medije.

Strelovit uspon u vrijeme koalicijske Vlade

Vojković je 2000-te napustio Hanžekovićev ured i kao HSLS-ov čovjek u koalicijskoj podjeli pozicija postao predsjednik Hrvatskog fonda za privatizaciju. Na početku mandata kao šef Fonda podigao je brojne kaznene prijave, ali je kasnije i sam zaradio jednu - općina Konavle tužila ga je zbog nepravilnosti u privatizaciji hotela Cavtat. Njegovim radom su bili nezadovoljni i mali dioničari Geotehnike, a u slučaju sporne privatizacije starigradskog hotela Alan kaznenu prijavu zaradio je njegov zamjenik, inače Linićev štićenik. Pred kraj mandata njegov politički protivnik Slavko Linić, tada predsjednik Upravnog vijeća HFP-a, sve više je preuzimao vlast nad Fondom.

Ministrom gospodarstva postao je u ožujku 2002, a na toj funkciji ostao je do srpnja iste godine. Petomjesečna ministarska uloga ostat će upamćena po anegdoti o nadimku Jupi. Tadašnji premijer Račan bio je nezadovoljan Budišinim pritiskom da ga se imenuje na mjesto ministra gospodarstva, priznajući mu ipak da je vješt u komunikaciji s medijima. 'Vi ste jupi', kazao mu je krivo izgovorivši engleski izraz za mlade poslovnjake 'yuppie'.

Nakon odlaska iz Ministarstva gospodarstva nakratko se smjestio kod prijatelja Daniela Žderića, i to kao potpredsjednik uprave njegove izdavačke tvrtke Profil. U srpnju 2004. naslijedio je Marijana Ćurkovića na mjestu predsjednika uprave Croatia osiguranja, kada je njegova stranka HSLS u novoj koalicijskoj tomboli dobila državnu osiguravateljsku kuću. Za vrijeme njegova upravljanja CO se relativno dobro nosio s konkurencijom, iako mu se tržišni udio iz godine u godinu smanjivao. Kritičari Vojkoviću zamjeraju jer nije uspio ostvariti obećani regionalni iskorak, što je jasno vidljivo usporedi li ga se sa slovenskim konkurentom Triglavom, koji je pregazio CO i u regionalnoj ekspanziji, ali i u visini premije i tržišnom udjelu. CO je Triglav nadmašio samo po rastu broja zaposlenih, koji se od 2005. do 2009. povećao za čak 1340 ljudi.

Vojković kao servis za zapošljavanje

Iz zahvalnosti prema stranačkoj šefici Đurđi Adlešić, Vojković je u CO-u zaposlio njezina supruga Staška, ali je zbrinuo i mnoge sa Sanaderove liste, među kojima i bivšeg premijerovog tjelohranitelja Stipu Čačiju i loto djevojku Paolu Poljak, kćer Sanaderovog prijatelja.

Za glasnogovornika je odabrao Ivicu Žigića, prijatelja s kojim je putovao po Indiji, a upravo su mu njegova duhovna putovanja i sklonost budizmu, ali i provodima u pariškom Budhha baru, u žutom tisku priskrbila imidž netipičnog modernog menadžera, sve dok ga ružna priča o razvodu nije pretvorila u grubog Balkanca. Kako bi sa sebe sprao titulu zlostavljača i dokazao da govori istinu, čak se podvrgnuo i poligrafu.

Oporavljeni Vojković nastavio je nakon burnog razvoda puniti showbiz rubrike, najčešće kada bi nakratko prekinuo krstarenja šetnjom po hvarskoj ili viškoj rivi u društvu zgodnih studentica. Poput prave zvijezde, a ne kakvog sivog direktora državnog poduzeća, na paparazze koji su mu remetili noćne provode slao je stranačke prijatelje.

'Mladog lava HSLS-a', kako su mu mediji voljeli tepati, ipak je svladao stranački kolega, kum i očito malo jači lav Darinko Kosor, koji je preuzeo stranku nakon Đurđe Adlešić. Počelo je s optuživanjem da je skrivao aferu Croatia leasinga, a u nastavku medijskog udara izronila je njegova bespravna gradnja vikendice u eko-parku, sumnjivo potapanje brodova koji su bili osigurani kod CO-a i ponovno je aktualizirana sklonost zapošljavanju prijatelja, ovaj put Jovana Brajovića, kojega je odmah nakon diplome smjestio u direktorsku fotelju CO-a.

Uzalud se Vojković trudio objašnjavati kako nije točno da je prijetio premijerki Kosor, već da mu sve to pakira drugi Kosor. Izgubio je povjerenje stranke, podršku je dobio samo od Ivana Čehoka, da bi se na kraju, utrkujući se s kumom koji ga je htio izbaciti iz stranke, uspio ipak sam ispisati iz HSLS-a. Iako se očekivalo da će odmah po izlasku iz stranke ostati bez direktorske fotelje CO-a, do smjene je došlo tek tri tjedna kasnije, 22. veljače. U fazi sukoba s Kosorom u javnosti procurilo još informacija o rastrošnosti Hrvoja Vojkovića, na primjer da je na fine cigare u posljednje dvije godine CO potrošila više od sto tisuća kuna.

Špekuliralo se da ga čeka diplomatsko mjesto u Maroku, što je premijerka demantirala. On sam, pozirao je medijima u traktoru i objašnjavao da ga luksuz uglavnom ne zanima i da osjeća zov voćarstva i maslinarstva. No kameleon Vojković mogao bi nas opet iznenaditi. Mnogi koji ga poznaju ne vjeruju da će se posve povući iz politike i visokog biznisa.