‘Želim iseliti u nadi da ću se vani lakše zaposliti u struci na barem nekoliko godina’, objašnjava za DW Vanja, studentica eksperimentalne biologije na Sveučilištu u Zagrebu. I odmah dodaje kako očekuje da bi tad mogla jednostavnije naći posao i u Hrvatskoj. Nismo dakle ni stigli do kraja formulirati pitanje o eventualnom povratku. Uostalom, nije li namjera odlaska iz domovine uobičajeno praćena kakvim-takvim planom za povratak, jednog dana?

‘Vjerojatno jest, možda se tako lakše razmišlja i o odlasku’, nastavlja ona, ‘iako nitko ne zna što će mu se sve dogoditi u međuvremenu.’ Njezina ideja zvuči podosta konkretno: otišla bi u Dansku, računajući s pravom na mirovinu koje se tamo ostvaruje nakon tri godine rada. ‘Skupljala bih iskustvo i staž, kao i referencu u životopisu. A ovamo bih se vratila onda kad bih imala šanse posjedovati nekakvu nekretninu za život’, naglasila je.

Cijene europske, plaće nikakve

Dodatnu motivaciju Vanja crpi iz činjenice što je transžena, jedna od osoba koje se u Hrvatskoj, zbog svoje rodne pozicije, još uvijek mukotrpno bore za razumijevanje šireg društva.

‘Danska je u tome svakako liberalnija, ali zapravo mi je i bez toga cilj da budem što manje radno izrabljivana. Cijene u Hrvatskoj su vrlo europske, a plaće nipošto. Ne razumijem se u politiku, znam samo da se s takvim omjerima ne može normalno živjeti’, uvjerena je ova mlada biologinja.

Otići želi 72 posto mladih

Drugi naš sugovornik zamolio je da ga predstavimo kao Antu, premda mu to nije pravo ime. ‘Otišli smo prije četiri i pol godine u Njemačku, djevojka i ja, odmah nakon njezina fakulteta, malo prije pandemije. Cijelo vrijeme mjerkamo kad bismo se vratili. I još ne znamo ni kad ni kako, jer se stanje u Hrvatskoj nije popravilo, nego pokvarilo. A pokvarilo se i ovdje, pa smo na neki način blokirani’, kaže on.

Na pitanje o nešto manjem broju odlaska hrvatskih građana u inozemstvo, prema novijim statistikama, on sliježe ramenima. Danas u Hrvatsku dolaze samo na ljeto i za Božić, pa smo ga tako i imali priliku sresti, a navedene podatke pripisuje općoj krizi koja sada trese i razvijeni dio Europe. Naime, lani je prvi put u Njemačku doselilo nekoliko tisuća hrvatskih građana manje, nego što ih je iz nje odselilo – valjda natrag u Hrvatsku.

Veliki problem: stambeno pitanje

S druge strane, jedna nedavna studija zagrebačkog Instituta za istraživanje migracija pokazala je da Hrvatsku i dalje želi napustiti čak 72 posto osoba u dobi između 18 i 30 godina. Obično se kao razlozi nabrajaju: nemogućnost dobivanja boljeg posla, rješavanja stambenog pitanja, korupcija između javnog i privatnog sektora, konzervativnost sredine. Ako nemaš svoj stambeni prostor – često se veli – nemaš u Hrvatskoj gdje živjeti, a ako nemaš još jedan dodatni za iznajmiti, nemaš ni od čega.

O tim i takvim egzistencijalnim te radnim iskušenjima na relaciji od Hrvatske prema inozemstvu, DW je razgovarao i smo i sa sociologom Krešimirom Krolom sa sveučišta u Puli i Zadru, koji se dosta bavio mladima.

O uzrocima depopulacije on za DW kaže: ‘Prema onome što nam govore različita istraživanja više je čimbenika u pitanju koji istovremeno kombiniraju i stare i nove uzroke. S jedne strane imate odljev mladih koji smatraju da u hrvatskom društvu ne vrijede meritokratska načela, već načela stranačke ili obiteljske pripadnosti, barem kada je u pitanju posao u javnim institucijama i javnom sektoru općenito.’

‘Onda biraju odlazak u države za koje smatraju da će svojim radom i trudom ostvariti znatno povoljnije životne prilike u odnosu na Hrvatsku. S druge strane, imate i problem koji nije vezan za javni sektor već i za nerazvijenost ponude na tržištu rada i u privatnom sektoru. Tu osim visokokvalificirane radne snage odlaze i niže kvalificirani radnici’, podcrtao je Krolo.

Galopirajuće cijene nekretnina

Danas u Hrvatskoj, ekonomski gledano, najviše prosperira turizam. No, kao što ističe ovaj sociolog, riječ je o jednodimenzionalnoj industriji koja se rapidno razvija, a koja, osim niskih plaća stvara i nova nekvalificirana radna mjesta. Kako kaže, turizmu jedva da je potrebna i širina niskokvalificiranih radnika, a pogotovo ima jako malo potreba za radnom snagom sa završenim fakultetima. Na koncu, tu su i ‘galopirajuće cijene nekretnina koje generira neodrživi turizam’, što mladima fatalno otežava stambenu situaciju.

‘Također, prema nekim istraživanjima koje sam radio s kolegama i kolegicama s odjela prije više od osam godina, jedan od čimbenika odlaska za dio mladih može biti vezan za manjak društveno-kulturnih sadržaja u sredini u kojoj žive, gdje onda pogotovo kreativniji, poduzetniji i otvoreniji mladi imaju znatno veću tendenciju trajnog napuštanja rodnog mjesta u odnosu na mlade kojih kultura, u širem i užem smislu ponude, uopće ne zanima’, dometnuo je Krolo.

No jesu li povremene vladine demografske mjere unaprijed promašene, ako ih ne prati širi ekonomsko-politički zaokret? Krolo na to pitanje odgovara: ‘Ekonomska egzistencija i osiguranje temeljnih preduvjeta za stabilan život uvijek će biti primarni faktori u većim migracijskim obrascima. Demografske mjere su, u najboljem slučaju, samo zakrpe na postojeće strukturne probleme.’

Demografske mjere kao prazne geste

‘One mogu imati smisla i mogu imati konkretne učinke kada se naprave stvarni pomaci u nekim od dimenzija koje sam maloprije opisivao. No, za to treba puno više političke volje i ozbiljnih transformativnih programa umjesto ad hoc demografskih mjera koje mladi u prosjeku percipiraju kao prazne geste’, zaključio je ovaj sociolog, potom odgovarajući još i na pitanje o svojevrsnoj zarobljenosti Hrvatske u turizmu koji čini presudnu razliku u statusu njezinih žitelja.

‘Dokle god država bude petinu svog proračuna temeljila na prihoda iz turizma, te razlike će samo sve više rasti, i moguće je očekivati i sve veći odljev mladih’, rekao je on. Ne treba gledati u figurativnu kristalnu kuglu, poručio je za kraj, nego je dovoljno vidjeti primjere u Europi gdje takav tip turizma doslovno uništava gradove i regije, iako im je udio od tog prihoda znatno manji u odnosu na Hrvatsku.