Automat klubovi
Ima neka tajna veza između kockarnica i hrvatskog građanstva, veza koja postaje sve manje tajna, a sve više bode oči i prednji čeoni režanj. Ne znam jeste li primijetili, ali u posljednjih desetak godina po kvartovima ima više automat klubova nego tobogana. Bircevi i ispražnjeni poslovni prostori postaju kockarnice. Još malo pa će i dječji vrtići i mjesne ambulante. Jel' to ekipa malo previše gledala Branka Kockicu u davnim školskim danima? Ili imaju toliko para da više ne znaju gdje bi ih ostavili pa čekaju nalet sreće koji će im isprazniti novčanike?

Pikado, biljar..
Šank, pivo, dim, mramorne pločice, smrad WC-a, pripita okolina i mašina za pikado. Tip zabave koji vani postoji jedino uz autoceste i ruralne vukojebine, kod nas je svojedobno postala vrhunska urbana zanimacija. Pikado je skinuo biljar s top liste omiljenih birtijaških disciplina tamo negdje sredinom devedesetih. Danas je i sam izgubio dobar dio svoje aure u ime ruleta i poker-automata. Prolijmo suzicu.

Teletekst
Jeste li primijetili tipve od 9 do 99 koji po kafićima zure u ekran s teletekstom i prebrojavaju koliko su i danas popušili na kladionici. Pa onda dođu doma i upale teletekst, pa onda još prije spavanja provjere na kompu rezultate vijetnamske lige i psuju nekom mamicu što je kanadski hokejaški drugoligaš pobrao pak u mrežicu u zadnjoj minuti na gostovanju u Zanzibaru. Društvance pred teletekstom je posljednji bastion kozmopoliteske svijesti u Hrvata.

Španciranje šoping centrima
Koliko su samo brakova, veza i obitelji spasili West Gateovi, Avenue Mallovi, Tower centri, Jokeri. Nema više spika 'imam dvije mame i dva tate'. Sad je to 'imam tri šoping centra'. Ništa čudno da se množe poput gremlina, sve to ziher sponzorira svjetska zdravstvena organizacija. Ljudi sad umjesto da se glođu nakon nedjeljnog ručka ili bezidejno zure u strop, odu skupno do obližnjeg malla i veselo napune baterije u ritualu izlog - kavica - vrećica. Valjda jedino post-socijalističke sredine poput naše imaju minimum neukusa za gradnju tolikih potrošačkih hramova usred grada. Desetljećima izolirani od svjetskih tokova ideja i kapitala, hiperakivno smo se uključili na najgoroj dionci puta, a nacionalni snovi su nam svedeni na ciganska pitanja tipa kada će nam doći 'H&M' i 'Ikea'.

Sapunice
No dobro, mala smo nacija, slatko seoce na rubu zapadnog kulturnog kruga. Prođe kroz glavnu ulicu frajer sa sladoledom iz automata i o tome se priča sljedećih pola godine. Dođe na male ekrane turska sapunica i uspješno smo popunili vakuum javnog prostora na nekoliko mjeseci. Nevjerojatna vijest, Šeherezada. '1001 noć' ide kao alva po knjižarama, svi žele po guc orijentalne limunade, šteta što uz svaku epizodu ne dođe i porcija kebaba. Činjenica da se jedna telenovela može vinuti do teme od svedržavnog značaja zapravo je genijalni predložak za sociološki serijal od tisuću i dva nastavka. Možda u 999. epizodi i nešto shvatimo o sebi.

Tekme po birtijama
Pred desetak godina čučanje po birtijama uz plazma televizore i nogomet bilo je rezervirano za svjetska i europska nogometna prvenstva. Danas gazde normalno pale ekrane na utakmice Lige prvaka, Kupa UEFA-e ili nacionalnih derbija. Za pet godina kvartovska škvadra će silaziti u kafić odgledati tekmu Rudeš - Vinogradar koja se igra iza susjednog plota. Mašala. Cjenici pića trebali bi biti zamijenjeni rasporedom utakmica, a kružni stolovi školskim klupama gdje se sjedi isključivo u jednom smjeru.

S klupice u auto
Klinci su više manje zbrisali s ulica i klupica. Pankeri sa Strossa, hipici s džamije, lokalna gerila iz svojih parkova. Nekad si mogao pobrati batine na bilo kojem puteljku ove ili one gradske četvrti samo zato jer si naletio na autohtonu kulturnu skupinu u čiju se sliku svijeta tvoja faca i nije najbolje uklapala. Gdje danas prosječni građanin može ući u sličan umjetnički sukob? Želiš li razgibati gubicu, treba potegnuti do narodnjačkog kluba ili tako nešto. U najboljem slučaju, ekipa se još skuplja oko nečijeg auta s pivama na krovu. A i ti su nekakvi dotepenci koji su se dovezli samo zato jer radi kiosk i ima sendviča za 12 kuna.

Lounge snobizam
A gdje su nestale curke koje su od 13. do 15. vješale po zidovima postere Robbiea Williamsa, Madonne i onog klinca iz Harryja Pottera? Pa eno ih s koktelčićem u Piranhi, Galeriji ili Lemon Baru. Peglaju bijelu presvlaku fensi hlačicama i velikodušno izmijenjuju svojih 13 figura prenemaganja. Šteta. Još do pred dvadeset godina takve smo komade mogli na vrijeme odvojiti od snobovskog mainstreama i napraviti od njih fatalne mačke opasne za um, psihu i vitalne organe. Ovako, najgore što ti mogu napraviti je osiromašiti te za par sto kuna i servirati ti predivan osjećaj izgubljenog vremena, seks uključno. Par tretmana i spreman si nastaviti Proustovo remek djelo.

Megakoncerti
Još jedan simptom duhovne pothranjenosti i nacionalne isfrustriranosti je hipnotički masovni odlazak na koncerte jačih međunarodnih imena. Ići na U2, Gunse, Metallicu, Beyonce, pa uskoro i Lady GaGu, bilo je više pitanje osnovnih zakona seoske fizike, nego glazbenog ukusa. Tri četvrtine ljudi po takvim spektaklima kod nas zna u prosjeku četvrtinu jedne od pjesama s repertoara, ali nema veze. Jasno, loži nas cirkus, pirotehnika, reflektori, ogromni ekrani, 200 šlepera, boom, crash, wow, ideš... Tog nema kod nas u kvartu.

Svadbe, krstitke, prve pričesti, karmine..
Da nemamo tako izdašnu katoličku tradiciju, pitanje je povodom čega bi se uopće mogli pošteno raskvasiti i lupiti par pijano loših fora. Hvala nebesima što su se tako marljivo uplela u sve etape naših života, pa imamo gro prilika izvaditi neki barjak, otvoriti butelju i opaliti ćagu po stolu. Vani na Zapadu takvih je društvenih terevenki sve manje. Ljudi se šaptom žene, rađaju djecu, umiru. Svoje duhovne navade, gdje su preživjele, tretiraju nešto intimnije. Kako nemaštovito. A da im humanitarno pošaljemo par jednorukih Jackova?