Kruh i mast
'Kruha, masti, soli, luka!' poštapalica je uz koju su odrasle čitave poslijeratne generacije i što im fali? Ali da, fali svinjske masti danas. Nijednom iole urbaniziranom stanovniku Lijepe Naše ne pada na pamet potražiti kanticu skoncentriranog kolesterola, ako ih još uopće koja trgovina drži. No istina je da nijedan maslac, margarin ili nutella nije ni približno prirasla dječjim nepcima kao što je to nekada učinila razmazana svinjska mast na kruhu.

Žumanjak sa šećerom
U epohi masti, soli i luka, pojam deserta bio je potpuno ekvivalentan – razmućeni žumanjak sa šećerom. Neki su ga zvali tempirano jaje jer se mutilo dok ti ne otpadne ruka. Na kraju bi se stvorila kremasta smjesa u koja bi blago hrskala pod zubima najavljujući nove radne pobjede obližnjih zubara. A prilika je bilo na bacanje. Naime, kada su mamice radile snijeg od bjelanjaka, trebalo je negdje sa žumanjcima. Naravno, vrijedio je i obrat.

Šnenokle
Naravno snijeg i žumanjak sa šećerom imali su i svoju kombiniranu varijantu. Oblakoliki žličnjaci ili po njemački šnenokle, vrhunski su spajali obje delikatesne tradicije. Desert od jaja, mlijeka i šećera danas vjerojatno ne bi zadovoljno ni ispodprosječnog sladokusca, no kada su u konkurenciji eventualno šećerne table ili drito kockice šećera, šnenokle se doimaju poput nekakve francuske ekstravagancije. Uostalom, tko nam je kriv što smo kopirali njemački kulinarski genij koji je nadaleko poznat. Eventualno ih gaze Nizozemci sa sedamnaest varijanti kobasice s keljom.

Šećerne table
Kada smo ih već spomenuli, da polako zaokružimo priču oko minulih desertnih izazova. Šećernim tablama se nekad pokušavalo uvjeriti klince da zapravo jedu čokoladu jerbo je prava čoksa rasla prilično daleko od socijalističke idile. Za lažnu čokoladu bilo je potrebno svega nešto šećera, emulgatora, stabilizatora i boje – smeđe, crne ili bijele, zavisno od utiska koji se htjelo ostaviti na potrošače. Jedini plus koji joj možemo pripisati je da je koštala baš onoliko koliko je i vrijedila.

Domaći sladoled
Zapravo je nevjerojatno u koliko se sve kombinacija mogu prodati tri namirnice – šećer, jaja, i mlijeko – a da ekipi ne bude sumnjivo kako čitavo vrijeme jedu jedno te isto. Evo, domaći sladoled, još jedan izum davne minimalističke kuhinje gdje su ljudima sve jestvine stale na dvije police. OK, trebalo je imati još nekakav kako prah ili barem umjetnu aromu vanilije ili banane i frižider koji radi. Tu već pričamo o luksuzu.

Pohani kruh
Trebalo bi napraviti istraživanje kako ljestvice vrijednosti utječu na kulinarstvo, no već sada možemo reći - jedna je vjerska ideja proizvela sasvim ugodnu posljedicu na tanjuru. Pohani kruh. Kako su mnogi odrasli pod moralnom direktivom da je grijeh bacati kruh, niša čudno da se homo sapiens dosjetio kako ga iskoristiti kada se osuši i stvrdne. Malo natopiti u žutanjku i krušnim mrvicama i prepržiti u tavi. Meki i hrskavi gušt koji se danas malo kome da spravljati.

Špek i luk
Utimativna kombinacija koju zbog antisocijalnih posljedica danas malo kome pada na pamet konzumirati. Osim ako se ne misli družiti s ljudskim rodom u sljedeća 24 sata. Doduše, nekada je društvo bilo daleko blagonaklonije prema smradu luka i češnjaka. Nije da su pred 50 godina bolje mirisali iz nečijih usta, ali eto, recimo da je postojao veći stupanj empatije. Doduše ima jedan efikasan lijek protiv lučnog zadaha okoline. A to je da se i sami napucate. Evo ideja - proglasimo jedan dan u mjesecu za obvezatnu sveopću konzumaciju tih divnih smradovina. Tako da se svi izguštaju i da nikome ne smeta.

Hladetina
Žele od ohlađenih svinjskih nožica, repića, ušesa, kože i valjda svih perifernih svinjskih fenomena izaziva užas i zgražanje u zadnjih dvadesetak godina, no prije toga, ekipa je trusila hladetinu nešto poput digestiva nakon dobrog ručka ili kao popodnevni snack. Teško da je nasjeckano povrće ili jaja popravljalo okus, a još manje onaj osjećaj podrhtavanja želatine jednom kada ste hladetinu bili dovoljno hrabri staviti u usta.

Eurokrem, marmelada, med
Svašta se nekada mazalo na kruh, no danas je slatku konkurenciju više manje pomela Nutella. Ipak, tko se ne bi sa suzom u oku sjetio eurokrema ili miješane marmelade koja se prodavala u kanticama od pet kila (a brijemo i da još uvijek) i imala amorfni okus nečeg gorkog i slatkog, baš kao što ga valjda i ima deset vrsta voćnih aroma izmiksanih u neraspoznatljivu smjesu pa potom izmiješanu s tonom šećera. A mazao se i med. Tko danas uopće jede med osim ona dva puta godišnje kada ga promućka u čaju?

Slanci
Prije dvadesetak godina školarci su pod velikim odmorom trčali u obližnji mini market po najžešći gablec svih vremena - slance. Prije eksplozije pekarskog biznisa i velikih trgovačkih lanaca, slanci su bili totalna egzotika - prvo bi se izgrickale bijele pruge soli, a potom se mažnjavalo pecivo. Dotukla ih je činjenica da svaka ulica ima po dvije pekarnice, baš kao i ona da je većina dućančića propala zbog obližnjih šoping-centara. A u pekarnici, slanci su degradirani na rub menija. Uništio ih je burek, lisnato, buhtle s čokoladom, pizze, a možda čak i hrenovke u pecivu. Mada, nisam nikog vidio da jede to čudo osim ako nisam prošao pored zrcala.