Kričave narukvice čudnih materijala
Ništa u osamdesetima nije smjelo biti jednostavno, jednobojno, prirodno. Pa tako ni nakit. Svi koji su kupovali narukvice sjetit će se da su najpopularnije bile plastične ili gumene u kričavim bojama, i to što više njih, a još bolja fora bile su one preklopne narukvice koje su bile ravne pa tek kad biste ih odvalili preko zgloba zamotale bi se oko ruke kao zmija. OK, nisu bile primjerene za večernja primanja, ali u dnevnom izdanju su se sjajno slagale sa šljokicama, jastučićima ili prugastima tajicama.

Visoke tenisice
Bilo da se radi o platnenim ili kožnim, za tenisice u osamdesetima bilo je glavno da su visoke. Starke, šangajke, kožne Puma, pitanje izbora jedino je bilo u koju društvenu skupinu spadate. Kožne su se kombinirale s uskim trapericama, traper ili kožnim jaknama s nitnama i bile su idealne za mlaćenje glavom na trash bendove s dugim kosama poput Scorpionsa. Šangajke su već bile tenisice radničkog sloja, socijalna verzija starki pa nije ni čudo da su ih voljeli nositi alternativci dok su starke smatrali puno šminkerskijima. Premda nisu bile visoke, ne smijemo zaboraviti ni startasice koje su bile mekane kao rukavice, ali su zato nakon nogometa odigranog u njima, noge boljele još sljedeća tri dana.

Leksikoni i spomenari
Premda su spomenari postojali puno prije osamdesetih, jer su školarci uvijek imali potrebu jedni drugima nešto reći, ostaviti nekakav pisani trag, oblik pisanja poruka u jednu tekicu evoluirao je dotad u nešto što se zvalo leksikon. Leksikon je bio puno određeniji, nije ostavljao puno prostora za manipulaciju i kreativnost jer je sadržavao desetak konkretnih pitanja za osobu koja ispunjava. Zato je bio idealno oružje u borbi za najzgodniju curu ili dečka u školi. Ako je simpatija pristala ispuniti leksikon, pola je posla u upucavanju bilo obavljeno. Barem ste saznali na čemu ste.

Časopis Bravo
Kako bi se klinci na ovim prostorima osamdesetih godina dočepali postera Samanthe Fox, Duran Durana ili Madonne da nije bilo Brava? Doduše, Bravo nije koristio nikome tko nije znao njemački jezik, ali fotografije popularnih izvođača, riječi pjesama i adrese poznatih osoba bile su dovoljan razlog da slabije opskrbljeni dućan ili kiosk ostane bez primjeraka već u osam ujutro. Bravo nije imao konkurenciju. Tko nije uživao u čupanju postera iz Brava, čitao je već poznati i priznati Start, Politikin zabavnik, a u rijetkim trenucima i Erotiku ili Vrući kaj.

Moda - boli glava
Posljednjih se godina osamdesete sve više vraćaju u modu. Ali tko bi ponovno htio nositi prevelike jastučiće za ramena, šišmiš-rukave, šljokičaste veste, špricane traperice, sintetičke šorceve, kričave biciklističke, čipkaste bodyje itd, itd... Ništa u osamdesetima nije smjelo biti normalno ili ne daj bože 'taman'. Sve je moralo biti preveliko, bizarnih krojeva koji nikome ne pristaju, boja koje se ni s čim ne slažu, materijala koji su sve samo ne prirodni... Ne smijemo zaboraviti jednu od najgorih izmišljotina osamdesetih – streč haljine. Jedino nas je Tajči oduševljavala u tome.

BMX i Pony banditi
Nakon što je 1983. prikazan film 'BMX banditi', rijetko je koji klinac bio zadovoljan svojim Ponyjem. Pony je u tom trenutku postao za curice – volan je omogućavao uspravan položaj tijela, sic je bio mekan i obložen spužvom, imao je torpedo kočnice, a ponekad i košaricu. BMX nije imao ništa od toga. Pedale su se u obje strane vrtjele k'o lude, sic je bio uzak i plastičan, rama je bila posve drukčija pa nije dozvoljavala vožnju u uspravno stanju, ali je zato bio idealan za vožnju stojećki i za skakanje. Tko ga ne bi poželio?

Fudba vs. šiške Emilije Kokić
Doista je teško reći što je bilo popularnije - fudba ili šiške Emilije Kokić – to je kao da pokušavamo odgovoriti na pitanje što je bilo prije, kokoš ili jaje. Nije bilo nijednog ozbiljnijeg frajera koji nije smatrao uzornom frizure Rudyja Völlera, Roberta Baggia ili Piksija. Isto tako, nakon što je gupa Riva 1989. pobijedila na izboru za pjesmu Eurovizije, nije bilo klinke koja nije pokušavala na sve moguće načine, gelom, sprejem za kosu, pa i rastopljenim šećerom podignuti šiške u stilu Emilije Kokić. Hvala bogu, ti su dani iza nas.

Vučko vs. Zagi
U razmaku od tri godine bivša je država dobila dvije velike crtane maskote koje ni danas generacije tadašnjih klinaca ne mogu zaboraviti. Sarajevo je 1984. za Zimske olimpijske igre, a zahvaljujući autoru Joži Trobecu iz Slovenije dobio malog vuka omotanog u šal i rukavice. Te je zime cijeli grad bio u znaku Vučka. Tri godine kasnije, Zagreb je domaćin Ljetne univerzijade, a ilustrator i redatelj Nedjeljko Dragić poklanja mu bizarnu plavu vjevericu repa u duginim bojama – Zagija. Jarun, Šalata, Cibonin toranj, Radio 101 u Teslinoj, Trešnjevački mališani koji piskutavim glasovima pjevaju 'Zag, Zagi, Zagi, za Zagreb, za svijet...' – mnogi se slažu da bi Zagreb ostao selo da nije bilo Univerzijade.

Kokanje sličica i pikulanje
Budući da mnogi klinci tada još nisu imali dovoljno novca da nabave prve Commodorce i Amige, još uvijek su se kokale sličice po haustorima i parkovima i još uvijek se pikulalo na veliko. Ozbiljni društveni angažman podrazumijevao je da u nekoj platnenoj vrećici skrivate pozamašnu količinu običnjači, bajsi, porculanki, jugoslavenki, mačjih oči i da u svakom trenutku budete spremni zaigrati za 'istač' ili za 'šalac'. A koliko se u klincima razvija poduzetnički duh, otkrilo je i kokanje. Skupljanje sličica nije moglo proći bez toga. Kad razmjenjivanje duplića nije imalo smisla, sličice su se kokale trzajem zgloba s poda (bilo je nekoliko tehnika i sustava pravila), a onaj tko ih je tako najviše preokrenuo ili najdalje bacio, imao bi i najbolji ulov i pospremio bi sve osvojene sličice u svoj džep.

Na putu prema virtualnom svijetu
Vjerojatno ništa nije moglo razveseliti klince polovicom osamdesetih kao Commodorac, Amiga ili Spectrum. Nije bilo većeg veselja nego zaigrati Tetris, PacMana, Donkey Konga i druge igre... A ako slučajno nijedan susjed nije imao kantu doma, uvijek je postojala opcija najbliže birtije ili igraonice s legendarnim arkadama. Danas nema djeteta koje nema računalo kod kuće i ne rastura u najnovijim videoigrama. Međutim, ta djeca pojma nemaju što je kokanje, ni pikulanje, ni pljuce, ni praćke, a BMX kupuju samo ako se odluče baviti ekstremnim biciklizmom.