Kont
U centru Rijeke ima jedan hotel koji se specijalizirao za iznajmljivanje soba duhovima. Biznis im ide predobro i kladimo se da su puni nevidljivih para. Ostali ipak radije vise na stepenicama, na terasi, u slastičarnici ili po obližnjim klupicama. Dakle, nije sto posto sigurno da je itko ikada tamo stvarno prenoćio, ali riječka je mladež stvorila neku telepatsku vezu s hotelom, kojem u svaku topliju večer nazdrave s par hektolitara žuje, vranca i ostalih 'tekovina' obližnjeg dućana. Kont je majka, sestra i ćukunstrina svih riječkih pankera, metalaca i baka koje skupljaju limenke i plastičnu ambalažu. Stoga, bilo da nemate kamo izaći, bilo da nemate za kruh, riječko rješenje samo je jedno.

Zgrada Janice Kostelić
Da su Rijeku prije nekoliko godina posjetili vanzemaljci, svjedoči urbano čudo preko puta zgrade Sveučilišta, koje neki od milja i s par tona prenesenog značenja zovu 'zgrada'. K tome i 'pametna'. Naime, sasvim je razumljivo da E.T.- jevi pod pseudonimima Željka Keruma, Zorana Maržića i arhitekta Saše Randića na svom putu iz dalekih svemirskih nebula i nebuloza nisu nešto prošli osnove urbana planiranja i da nemaju previše pojma o vizualnom, umjetničkom i zdravoseljačkom poštivanju okolnog prostora riječkih Zemljana. Doduše, činjenica da im se gradonačelnik fura pod nadimkom Obi Wan Kenobi i ne pomaže previše. Kako god, alieni su aterirali svoj svemirski brod i stali ga prodavati po 3000 eura kvadrat naviše. Kao prvi šparovi upecali su se Janica Kostelić i Ivan Ljubičić, a kozmičkim eterom bruji da bi i Severina savila jedno 'pametno' gnjezdašce u posljednjem kriku NLO arhitekture. Još samo čekamo da uzleti i vrati se na matični planet, a Rijeci vrati komadić dostojanstva.

Hotel Neboder
Komadić koji je definitvno otišao nebu pod oblake, s 14 katova modernističke strave koji vam mašu i s najveće moguće udaljenosti, a koje je nekom palo na pamet i kulturno zaštititi. Hotel Neboder, ne sumnjamo, pruža izuzetan pogled na veliko plavetnilo Kvarnerskog zaljeva i gradsku vistu, ali zaboravili su se poigrati s brojevima te zaključiti da po cijenu gušta troje ljudi na balkonu svake prijestupne godine, njih 150 tisuća mora gledati sušačku rugobu otprilike svaki dan. No da ne ispadne da blatimo hotel - blato je tu od malo pomoći, više ciljamo na par pametno postavljenih svežnjeva dinamita – dajemo 5 zvjezdica Stereo dvorani i suludo dobrom čaju hotelskog bara.

Granice posvuda
Rijeka je toliko međunarodan grad da bih vam preporučio da ponesete putovnicu sljedeći put kada idete do dućana. Hodajući po samom centru uz rivu može vam se dogoditi da se odjednom nađete s onu stranu granice i da vas murija globi zbog ilegalna prijelaza. Nikada ne znate hoćete li sa sljedećim korakom prijeći u Sloveniju, Zanzibar ili Sjevernu Koreju. Riječka zona sumraka graniči s cijelim svijetom. Barem se to dogodilo vašem omiljenom 10 naj piscu, koji je u jedno dosadno nedjeljno poslijepodne nesvjesno odlučio na svoju ruku izaći iz Hrvatske. To je učinio prošavši glupu malu rampicu uz portirnicu u kojoj nije bilo nikoga, prošao par metara i zaustavio se na mostu promatrajući luku. Prišao mu je policajac te ga informirao o nedozvoljenom prijelazu granice. Kao, trebalo je uočiti neku krpu od zastave što vijori nad plastičnom kabinom koja liči na buregdžinicu s kraja osamdesetih na zagrebačkom Borongaju. Zemlja nam fakat neukusno prestaje. A te rampice... sve posvuda.

Riječki žiceri
Nema Riječanina kojem Simke nije bio legenda, no ipak su ga bacili u Rječinu i kultni žicer, kojem sam nekoliko dana ranije udijelio prstohvat love, završio je mrtav i hladan plutajući riječkim priobaljem. U znak sjećanja na obljubljenog uličara mogle su se sljedećih nekoliko dana po gradskim grudima vidjeti nebrojene majice s njegovim likom, a čak je i nekoliko bircuza skupljalo priloge za pogreb. Rijeka je slaba na svoje freakove, za razliku od uštogljena Zagreba tetoši ih, voli, a tu i tamo ih i, eto, ukoka. Pogled jedne od njih govori sve. Cura je vječno sretna, nasmiješena, vesela i bez para. K'o da je ispala iz Crvenkapice. Tko joj ne bi dao za Snjeguljicu?

Turistički zubari
U Rijeku nitko ne odlazi na godišnji, tek tu i tamo na 'dnevni' ili, najčešće, 'prijepodnevni'. Znaju se zaustaviti mađarski, francuski ili nizozemski busevi, ali odmagle već par sati poslije, nakon što ekipa izgušta Korzo ili vidi pomahnitale ciple u riječkom kanalu kako ustima izlaze iz vode čekajući komad čipsa ili koju odbjeglu kokicu. No, da se razumijemo, postoji hrpetina turista, zovu se 'talijanska zubala' i hvataju ordinacijsko sunce kad god stignu. Privatni zubari, kojima je život dobio smisao s priljevom zubne klijentele s onu stranu Jadrana, niču po Rijeci kao ježevi po gradskim plažama. Samo ih u mojem haustoru ima dva ili tri, a svoje obavijesti vješaju isključivo na talijanskom - 'Vietato fumare in corridoio'. Gdje je nestala briga za pravi, domoljubni, izvorni hrvatski karijes?

Zavoj krša, loma i sudskih vještaka
Kako je Rijeka stisnuta i izduljena poput žvake između mora i gorja, tako i nema previše prometnih opcija. Sve se kotrlja po dvije ključne ceste, a one prolaze kroz sam grad zmijoliko zaobilazeći vile, kuće, vrtove. Po Pećinama, elitnom kvartu uz more, redovito prolaze teretnjaci i kolone auta koji piče za Tower centar, kao da je riječ o zaobilaznici. Zamislite svakodnevno drmusanje šlepera po Pantovčaku. Jedan je zavoj posebno inspirativan jer mu zbog ispriječene zgrade vozači ne vide drugi kraj, ni oštrinu, pa ulijeću pod punim gasom, budući da dolaze s duge ravne ceste. Neimenovani veseljak se sjetio ostaviti upaljenu kameru i snimati mjesto gdje svako malo netko priredi teatar krša, loma i svih oblika centripetalnih i centrifugalnih sila uslijed prevelike brzine. Kruži priča da su mu fajlovi postali vrlo traženi sudski materijal.

Otkriće pomfrita
Kako su prženi krumpirići našli put do riječkog srca, ne pada nam na pamet, ali taj sladoled od škroba, ulja i čak – da prebrojimo na prste... jedan, dva – dakle nevjerojatna dva umaka, postao je nezaobilazan accessoire svakog boljeg gradskog izlaska ili popodnevne dangube. Dovoljno je pogledati kante za smeće po užem centru pa da vam bude jasno što se trenutačno valja po solidnom broju sugrađanskih crijevovoda. Naravno da cijena manja od 10 kuna rasvjetljava dobar dio tajne popularnosti pomfrita u Rijeci, ali da bi taj sveprisutni i uzduž i poprijeko izguštan prilog imao takvu uličnu prođu, možda bi još mogli razumjeti jedino Nizozemci. Tamo je prženi krumpir s par tona majoneze na vrhu klimaks nacionalne kuhinje.

Šoping kolica u pothodniku
Ima pothodnik u Rijeci gdje možete provozati svoj špeceraj kao da ste u samoposluživanju. Genijalna ideja. Uostalom, ako i ne nosite ništa, pogled na popaljena šoping kolica iz Konzuma u prolazu pod cestom uljepšat će vam dan (godišnja prognostička karta Kvarnerskog zaljeva otkriva bolno previše prilika za uljepšavanje). Kolica tako dođu nešto kao Duchampova WC školjka ili Maljevičev 'Bijeli kvadrat na bijelom polju'. Osjećate da Rijeka nije samo grubo pragmatičan, kapitalistički funkcionalan grad, već da hrani i drži do ključnog umjetničkog doživljaja – biti uzaludan. Tako da, ako ste se i spustili niz pothodnik s osjećajem da nekamo idete, da su klinci baš simpatično grafitirali zidove i da je poluuspavana maca na zidiću 'točka na i' sveopće harmonije, pogled na glupa kolica nasred hodnika će vas definitivno podsjetiti da ste prije i ponad svih teorija – u Rijeci.

Plaže za kontejnere i dizalice
Kao grad leševa industrijske arhitekture, praznih hala, zahrđalih dizalica i notornog hidroglisera preko puta rive, kojeg je netko nekada izvukao na mol te otada 'urbi et orbi' svjedoči o supermoćnoj riječkoj putničkoj floti, nije nimalo čudno što je grad ključne prilaze moru u centru dao na korištenje dizalicama, kontejnerima i smeću. Nek' uživaju u pogledu. Takozvana Delta, prostor između dva riječka kanala tik do mora, bio im je toliko bitan da su ga posvetili svojim drugim najdražim stanovnicima – autima i autobusima. Odmah do parkirališta, u smjeru vodenog fronta, prostire se pak vrhunski izdanak brendirane riječke ružnoće - bivša zgrada riječkog proizvođača cuge IVEX, koja je toliko prljava, glupa i bezidejna da vam stvara turbo bijesnu kemiju u glavi te mislite da je sve to ipak nekako bolesno romantično i trešerski kul. Ne, nije. Ne dozvolite si pasti u isti vrtlog zaprepaštenja koje se neprimjetno pretvara u fascinaciju i taman kad ste se oboružali drvljem i kamenjem da ga saspete na tu kvarnersku urbanu aždaju, shvatite da je luđački volite. Plutate pučinom i između nožnog palca i kažiprsta nišanite natpis Tower centra, dok vam s desna puca pogled na Viktor Lenac, a slijeva na kontejnerski terminal. Kakvo Zrće, nema žešće Sodome i Gomore od ove.