Čuveni talijanski umjetnik i izumitelj 15. i 16. stoljeća Leonardo da Vinci poznat je po svojim umjetničkim djelima poput 'Posljednje večere' i 'Mona Lise' ili po svojim razmišljanjima koja je zapisao i skicirao na oko 13.000 stranica među kojima se nalazi i 'Kodeks Leicester', zanimljiv zbog još jednog od majstorovih otkrića – Zemljina sjaja
Leonardo da Vinci prvenstveno je bio umjetnik te je stoga sve oko sebe promatrao u okvirima svjetla i sjene. Zbog slikarstva vjerojatno je počeo proučavati Mjesec i baviti se osvjetljenjem te je primijetio kako Mjesečev srp grli lagano osvijetljen tamniji ostatak našeg satelita što se ponekad naziva 'stari Mjesec u zagrljaju novog'.
Ubrzo nakon svojih zapažanja u Kodeksu Leicester objavio je svoju teoriju o tome kako je Mjesec prekriven atmosferom i oceanima, pa zato tako dobro reflektira svjetlo. Dodao je i svoja razmišljanja o tome kako oluje na Zemlji mogu utjecati na osvjetljenje Mjeseca. Danas postoji instrumentarij koji uistinu može i potvrditi kako vrijeme na Zemlji utječe na svjetlo koje obasjava tamnu stranu Mjeseca.
Mnogi ljudi njegova vremena vjerovali su da Mjesec sam stvara svoje svjetlo, no Leonardo da Vinci u svom tekstu u 'Kodeksu Leicester' napisao je da to nije točno, jer takvo mišljenje u temelju ima svjetlucanje tamnog dijela Mjeseca koje nije ništa drugo nego sjaj koji je zapravo refleksija Sunčeve svjetlosti od Zemljinih oceana. Da Vincijeva pretpostavka nije bila u potpunosti točna. Naime, naš planet osvjetljava tamnu stranu Mjeseca 50 puta jačim sjajem od samog punog Mjeseca, no za to nisu zaslužna mora i jezera već oblaci.
Kad promatramo vrlo tanki polumjesec, jasno vidimo ostatak Zemljina jedinog satelita kao sivu sjenu. To što vidimo rezultat je Zemljina sjaja, no gotovo ga je nemoguće vidjeti poslije mlađaka, jer je tada Mjesec prenisko na horizontu.
Jačina Zemljina svjetla različita je i ovisi o oblacima na Zemlji, pa tako može služiti i kao najava za promjenu klime. Današnji klimatolozi proučavaju Zemljin sjaj baš zbog lakog uočavanja velikih promjena u odbijanju svjetlosti od Zemlje, tj. mjere moći odbijanja svjetlosti koju ima neka površina ili tijelo koja se naziva albedo što je omjer primljenog i odaslanog elektromagnetskog zračenja, a obično se izražava u postocima. Površina svježeg snijega ima visoki albedo, oko 90 posto, sama Zemlja u prosjeku ima albedo od oko 38 posto, a Mjesec ima samo 12 posto.
Leonardo da Vinci možda je čak i znao ili naslućivao da su oblaci ti koji odbijaju svjetlo, jer je vjerovao da površina nekog objekta reflektira i svoju boju, stoga je to moralo biti nešto bezbojno. No veliki renesansni mislilac znao je da i Zemlja i Mjesec odbijaju Sunčevu svjetlost te je opisao taj fenomen stoljeće prije nego što ga je matematičar i astronom Johannes Kepler dokazao.
