Daniil Karotkih ide u sedmi razred osnovne škole u Kalinjingradskoj oblasti, ruskoj eksklavi na Baltičkom moru. Tko zna je li ikada osjetio kako je dobiti pravo pismo, napisano na papiru i poslano zemaljskom, a ne virtualnom poštom.

Kao i svi njegovi vršnjaci, Daniil vjerojatno komunicira SMS-om, MMS-om, zatim internetskim društvenim mrežama, raznim skypeovima, icq-ovima, forumima i chatovima... Poštanski sandučić mu je elektronički, pisma tipka i šalje internetom. Vjerojatno ima stotine online prijatelja, više-manje uvijek i svugdje dostupnih.

Jedan od ovih dana, dok se šetao pjeskovitim obalama Kurske prevlake, hladni i veliki baltički valovi na plažu su izbacili pivsku bocu koja mu je zapela za oko jer je bila zatvorena velikim keramičkim čepom, pa još dodatno zalijepljena.

Unutra je, na veselje i uzbuđenje cijele ruske obitelji, bilo pisamce - ali na njemačkom jeziku. Osim što poruka u boci, kao pojava ili ideja, sama po sebi dolazi iz nekih davnih, čudnovatih vremena, datum na pismu izgledao je kao da je pivsku bocu na plažu izbacio vremeplov: 7. rujna 1987. godine

Našavši prevoditelja, Daniil i njegov otac čuli su riječi najtoplijih pozdrava nalazniku poruke, a dalje je tekst išao ovako: 'Zovem se Frank i imam pet godina. Putujem sa svojim ocem u Dansku. Onoga tko pronađe moje pismo u boci, molim da mi piše. I ja ću odgovoriti.'

Dječakova adresa bio je Coesfeld u tadašnjoj Zapadnoj Njemačkoj. Pismo je pušteno kod Kellenhusena na krajnjem sjeveru, dvije godine prije pada Berlinskog zida.

'Ushićeni smo i baš nam je drago. Nikad nisam pronašao poruku u boci, a kad sam bio mali, maštao sam o nečemu takvom', kazao je Daniilov otac novinaru Komsomolskaje pravde. Pitaju se gdje je i sjeća li se uopće taj Frank da je prije 23 godine s ocem na putovanju poslao jedno takvo pismo. Familija Karotkih uokvirit će ga na zidu, a uskoro na adresu u Coesfeld namjeravaju poslati pismo odgovora...

A vi, dragi čitatelji, kako vi stojite s pismima u boci?