Indonežanka Rasima svakodnevno skuplja tlo iz rižinog polja pa ga nosi kući, gdje od njega radi hranu koju će prodavati na tržnici. Tradiciju pečenja ampa naučila je od svoje majke koja je to naučila od svoje, pa tako sve do prabake.

Rasima prvo tuče zemlju dok ne napravi grudu, a zatim nožem u obliku bambusa struže prljavštinu s nje. Očišćenu smjesu peče u velikom glinenom kotlu na otvorenoj vatri oko pola sata, a zatim je nosi na tržnicu.

Oni koji jedu ampo kažu da im odgovara hladna kremasta tekstura, a lokalni stanovnici smatraju da je djelotvoran pri ublažavanju bolova. Trudnice, s druge strane, jedu ampo jer vjeruju da će im dijete imati bolji ten.