Posljednjih su se desetak godina po američkim gradovima raširili lanci 'balkanske' hrane i kao najegzotičniji hrskavi žohar osvajaju nepca s one strane Oceana. Dnevne novine New York Times tom su fenomenu posvetile oveći osvrt nazivajući Balkan-burgere sredstvom ujedinjenja nekoć zaraćenih balkanskih država na Zapadu
Kad bi dobri ćevapi ili pljeskavica bili dovoljni za rješavanje međunarodnih problema, gdje bi nam bio kraj. No, američki Hrvati, Srbi, Bosanci i Crnogorci koji su ratnih godina prešli Atlantik u potrazi za boljim životom slažu se u jednom – dok se ne spominje politika, restorani bivši jugoslavenskih zemalja savršeno funkcioniraju jedan kraj drugoga.
Mljeveno meso dobro začinjeno lukom, češnjakom, ljutim paprikama i još koječime za američka je nepca, uglavnom naviknuta na bljutavo i slatko, doista egzotično. O tome su već mediji pisali prije par mjeseci kad se na YouTubeu pojavila reportaža iz Houstona u Teksasu o Cafeu Pita, jedinom bosanskom restoranu u gradu.
Restoran je ubrzo postao hit jer njegovu ponudu Amerikanci doživljavaju kao egzotičnu, pa gostiju nikad ne nedostaje. Naravno, glavna stvar na meniju su ćevapčići koje poslužuju tradicionalno, s lukom, ajvarom i kajmakom, ali jede se i burek, pljeskavica, sarma, janjeća koljenica, dok od slatkog najbolje ide baklava. Vlasnik Omer potiče goste da jedu rukama, kao što se to u njegovom sokaku radilo, a ako gost donese svoju bocu vina, osoblje će mu ljubazno ponuditi čašu.
Imigranata iz Bosne i Hercegovine najviše ima u St. Louisu i Detroitu, ali najviše balkanskih restorana vjerojatno se nalazi u New Yorku. Manhattan, East Village, Astoria i Ridgewood u Queensu, Long Island City samo su neka od mjesta na kojima će mljeveno meso s roštilja imati okus kao u domovini. New York Times svoje čitatelje prvo informira o izgovoru riječi, pa tako ćevapi postaju 'chay-VOP-ee', a pljeskavica 'PLYESS-ka-vee-tsa'
Da se ćevapi i pljeskavice mogu prezentirati i na nivou vrhunske delicije, dokazuje Julia Jakšić, glavna kuharica restorana Employees Only u West Villageu, o kojoj su američki mediji i kulinarski magazini pisali već više puta. Kći mesara iz Hrvatske, nakon završetka studija u Illinoisu, kulinarske škole Le Cordon Bleu u Chicagu te nekoliko poslova, postala je glavna kuharica u ovom restoranu koji na kasnijem večernjem meniju nudi netradicionalni Balkan-burger, tj. pljeskavicu pripremljenu od svinjskog mesa s dodatkom komorača i drugih mirodija.
Jakšić je uvelike utjecala na restoran Employees Only jer svakodnevno u meni unosi izmjene nadahnute istočnoeuropskom kuhinjom. 'Pripremanje mesa je vrlo važan dio kuharskog posla. Iz kulinarskih razloga, a i onih etičkih, tu odgovornost moramo shvatiti jako ozbiljno', kaže Jakšić.
Pljeskavica je za Hrvate, Srbe, Bosance, Makedonce, Crnogorce i Slovence nešto poput rođendanske torte – nezaobilazna i jedinstvena, piše New York Times. S druge strane, za imigrante s ovih prostora američka je pljeskavica nužno zlo – premekana i prilično bezukusna.
O popularnosti tradicionalno turskog jela koje se proširilo na ove prostore u 18. i 19. stoljeću svjedoči i Johnny Depp koji se za nedavnog posjeta Srbiji, kad je gostovao na filmskom festivalu Kustendorf u organizaciji Emira Kusturice, u medijima osvrnuo na svoju sklonost ćevapima i šljivovici. Kad je 1992. ondje pokupio gripu, Emirovi su se roditelji brinuli o njemu između ostalog i uz određene količine rakije i ćevapa. 'Pomogli su mi da ozdravim i još tada sam upamtio ćevapčiće. Kad su mi ih dali, djelovali su kao lijek i odjednom sam ozdravio', rekao je Depp za magazin Alo.
Koliko god omiljeni bili u svim mogućim varijantama, s bilo kojim prilogom i uz bilo koje piće, ćevapčići i pljeskavice su ipak daleko od elementa pomirljivosti. Samo Sarajevo ima nekoliko poznatih prezimena i ćevabdžinica koje se razlikuju i od kojih svaki imaju svoju specifičnost, pa sve ostaje na osobnom ukusu.
No, novinarima New York Timesa ipak je primamljivo gledati na ćevape i pljeskavice kao na simbol balkansko-američkog jedinstva i kao na jednu od rijetkih poveznica Bosanaca, Srba, Hrvata i ostalih naroda bivše Jugoslavije u Novom svijetu. Premda se slažu u ljubavi prema mesu, ne slažu se u onome što ta ljubav predstavlja. 'Ne moramo više sve prekrivati velom bratstva i jedinstva. Sad živimo u New Yorku. Ovdje svi mogu kuhati što god žele i nemamo nikakvih problema', rekao je Vladimir Očokoljić, vlasnik Kafane, srpskog restorana u East Villageu.
Kad se stavovi zbroje i oduzmu, jedno je sigurno – pljeskavica se jedino može smatrati mediteranskim pretkom Big Maca, barem iz perspektive New York Timesa.
