Kukuruz od kojeg se dobivaju kokice uzgajao se u brdovitom kraju centralnog Meksika prije oko 7.000 godina, a do prvog stoljeća prije nove ere bio je dominantni usjev. Neka plemena Indijanaca nabola bi sam klip kukuruza na štap i pekla ga na vatri dok se zrnje ne bi pretvorilo u kokice.

Kad se Kolumbo iskrcao u Americi, otkrio je domoroce koji koriste kokice ne samo za hranu, već i kao ukrase na odjeći ili kao ogrlice. Dvadesetak godina kasnije Hernán Cortés otkrio je istu stvar u svom kontaktu s Aztecima. Britanski su se kolonisti pak, nakon prvog susreta s kokicama, dosjetili pomiješati ih s mlijekom i šećerom i tako je nastao prvi doručak koji bismo mi danas nazvali zobenim pahuljicama. U to vrijeme u 17. stoljeću već je postojalo 700 različitih vrsta kokica.

Kokice inače nastaju pečenjem zrna kukuruza koja zbog tlaka i vrućine puknu, a škrob iznutra formira bijeli dio kokice. Taj bijeli dio kokice može biti u obliku ruže ili gljive. U kinima i sličnim mjestima koriste se uglavnom ruže jer izgledaju veće i ljepše.

Iako je kino danas jedno od najčešćih mjesta gdje jedemo kokice, na početku prošlog stoljeća vlasnici dvorana nisu bili oduševljeni prodavačima kokica zbog nereda i odvlačenja pažnje od projekcija.

Kako mi danas naručujemo kokice prije kina, tako su krajem 16. stoljeća Britanci jeli kamenice prije i za vrijeme kazališnih predstava, dok su bogatiji među njima jeli uvoznu hranu poput suhog voća i breskvi.

Prva knjiga recepata koja spominje kokice je iz 1846, a krajem 19. stoljeća bile su u prodaji kuharice u kojima su bili recepti za škrobne kugle, slatke kokice, kolače od kokica, kokice kao ukras na juhi i čokoladne kokice. Jedna od metoda pravljenja kokica bila je stavljanje zrnja kukuruza u lonac pun masti, a kad bi se zrno pretvorilo u kokicu, isplivalo bi na površinu.

U to vrijeme postojale su kokice s okusom naranče, limuna, ruže, metvice, meda i vanilije. Nedavno je ogromnoj obitelji okusa kokica dodan i okus šunke, a tvrtka koja ih proizvodi tvrdi da su i košer.

Krajem 19. stoljeća kokice su prodavali ulični prodavači, uglavnom dječaci, u svom uobičajenom obliku te kao kugle ili cigle škroba. Najveća takva kugla napravljena je prošle godine u Iowi. Teška je dvije i pol tone, visoka dva i pol metra, a duga je gotovo devet metara.

Američki dan kokica je 19. siječnja, Dan kokica s okusom karamele je 7. travnja, a mjesec pravljenja kokica je kolovoz. Amerikanci godišnje pojedu oko 500 milijuna tona kokica.

Kokice se rade od samo jedne od šest vrsta kukuruza, a najveći američki festival posvećen omiljenoj grickalici je Marionski festival kokica koji se održava u saveznoj državi Ohio i svake godine privuče oko 200.000 ljudi.

Većina kukuruza koji se može vidjeti na Srednjem zapadu SAD izgledaju kao jestiva vrsta za kuhanje ili za kokice, no zapravo se radi o hrani za stoku koja je različita od slatkog kukuruza koji Amerikanci jedu i kukuruza od kojeg se rade kokice.

Kokica može skočiti i do metar u visinu kad pukne. U Americi se kokice koje ne puknu zovu 'stare frajle'. Za razliku od većine grickalica, kokice su niskokalorične i najviše ih se pojede kod kuće u jesen.

Kokice su prva hrana koja je namjerno zagrijana mikrovalovima. Godine 1946. doktor Percy Spencer eksperimentirao je s novim tipom vakuumske cijevi i primijetio da mu se čokolada u džepu rastopila. Iz znatiželje je stavio nekoliko zrna kukuruza blizu magnetrona i uključio ga. Nakon što se zrnje pretvorilo u kokice, doktor Spencer shvatio je da je na tragu nečeg zanimljivog i s vremenom je izmislio prvu mikrovalnu pećnicu.

Jedna od najčešćih upotreba mikrovalnih pećnica danas je za pravljenje kokica i većina ih ima poseban gumb samo za tu funkciju.

Neke tvrtke zabranjuju pravljenje kokica za vrijeme radnog vremena zbog intenzivnog i opojnog mirisa. Tko bi i mogao odoljeti tim malim grickalicama koje izgledaju kao snježne pahuljice i pucketaju dok ih se radi?