Baš kao i u mnogim drugom slučajevima gdje se katolička tradicija obilato poslužila inventarom poganskih mitologija i pretkršćanskih saga, tako i u slučaju Sv. Nikole imamo čitav kazališni spektakl skrojen od kojekakvih drevnih običaja i likova.

Krampus je dobroćudni đavolčić, poznat još starim germanskim narodima otkuda i vuče svoje ime. Staronjemački jezik poznaje ga kao Krampen, u nizozemskoj je poznatiji kao Zwarte Peter, tj. Crni Petar, dok se kod Slovenaca odaziva na Pehta baba i više vuče na lik vještice.

Pred kraj godine, zbrajaju se grijesi i dobra djela, šiba se servira zajedno s darovima, kao da se hoće reći kako nema nikoga tko ne bi zaslužio oboje. Naravno, lik Krampusa daleko je od bilo kakvog utjelovljenja zla koje bi prelazilo infantilno-zabavnu razinu. Zato su mu još jedina stvarna publika djeca, što se, s druge strane, ne bi moglo reći za Sv. Nikolu koji, osim svoje komercijalne infantilne funkcije ima i legitimno mjesto u katoličkom kalendaru svetaca gdje se ozbiljno štuje.

Krampusov ekvivalent u hinduističkoj mitologiji je Crni Makhala, dok su Japanci skloni maskama koje prikazuju ('psolike') lavove. Maske koje predstavljaju Krampusa i slične mu likove uvijek su vrlo groteskne. No dok kršćanski Krampus, nažalost, nosi teret blesavog načina prikazivanja dijaboličnih motiva te tako izostaje nužna zastrašujuća komponenta, hinduistički od toga ne pati.

Ponegdje je još preživjela i erotska dimenzija Krampusova lika. To je očito u mjestimično preživjelim ruralnim tradicijama gdje, uz svoj standardni outfit – rogove, ovčju kožu i drvenu masku – 'bičuje' mlade žene. Prljave asocijacije vezane za plaženje i migoljenje njegovim poslovično dugim jezikom ostaviti ćemo na volju vašim imaginacijskim talentima.

Epicentar krampusne tradicije bila je i ostala Austrija i njemačka pokrajina Bavarska. Nekad davno bi možda i značilo nešto dobiti šibu iz Austrije ili Njemačke, uz koje kinder-jaje ili žvake u tubi, no danas je savršeno irelevantno. Osim ako u čizmu ne stane BMW.