U želji da pošto-poto brendiramo svaki komadić tijela, teško da možemo više pronaći tri kvadratna centimetra kože koji još nije prisvojio nečiji logo. Isto se dogodilo i sa sunčanim naočalama. Ako su i nastale zbog zaštite od sunca ili skrivanja krvavog pogleda, danas nas prije svega smještaju u statusne torove. No, koliko je Versaceja, Calvina Kleina, Guccija ili Armanija stvarno briga za vaše oči?
Sunčane naočale relativno su novi izum povijesti, premda kažu da je još rimski car Neron gledao gladijatorske bitke kroz drago kamenje, točnije smaragde, te da je u Kini u 12. stoljeću bilo fora gledanje kroz sivi kremen, a pravo eksperimentiranje s obojanim staklima dogodilo se sredinom 18. stoljeća. Suvremena industrija sunčanih naočala treba skinuti kapu Jamesu Ayscoughu koji je proizveo prva kolorizirana stakla, ne zbog zaštite od UV zraka, nego zato što je tadašnja medicina smatrala da gledanje kroz zelene ili plave nijanse ima terapeutski i korektivni efekt za oko. Žuta i jantarski obojena stakla su se pak preporučala ljudima oboljelima od sifilisa.
Pioniri nošenja sunčanih naočala iz nezdravstvenih razloga bili su glumci nijemih filmova. Upotrebljavali su ih ne toliko da sakriju simptome poročnog života, koliko zato što su prve filmske rasvjete imale tako snažne žarulje da bi im nakon određenog perioda snimanja oči bile potpuno zakrvavljene. Mimo srebrnog ekrana i zvjezdanih krugova, masovno stavljanje sunčanih naočala na građanske noseve počelo je 1929. sa Samom Fosterom i njegovim jeftinim i dostupnim zatamnjenim cviksama. Za početak, ciljana tržišna skupina bili su kupači na plažama u Atlantic Cityju
Zasljepljujuća refleksija sunčevih zraka od glatkih površina izgubila je povijesnu bitku protiv ljudske percepcije 1936. godine. Edwin H. Land proizveo je prve polarizirane sunčane naočale čiji se posebni filter s vremenom usavršio. Posebno su popularne među ribarima jer im omogućavaju normalno gledati u vodu, čak i pri najžešćoj svjetlosti.
Popularnost sunčanih naočala bez sumnje možemo zahvaliti činjenici da istovremeno zadovoljavaju vrlo različite funkcije. Šalju poruku, štite, skrivaju, ukrašavaju... Nose ih slijepi da bi sugovorniku smanjili neugodnost, narkomani da sakriju naviku, razbijeni masnice, snobovi da si dodaju na vrijednosti, kuleri da demonstriraju svoju superiornu distancu, a poneki čak idu tako daleko da ih koriste za lakše gledanje pri prejakom suncu te da zaista zaštite očne jabučice od sve brutalnijeg ultraljubačastog zračenja. Dermatolozi već odavno upozoravaju da neumjerena izloženost očiju prejakim zrakama sunca može dovesti do stvaranja mrene ili karcinoma.
Kada smo već kod UV zaštite i odnosa kvalitete i cijene, nije naodmet reći da je tržište sunčanih naočala prilično proizvoljno. Za proizvesti kvalitetne naočale s dobrom zaštitom proizvođač ne mora iskrcati tisuću ili par tisuća kuna, za koliko će ih potom prodati kupcu gladnom blještavih etiketa za koje, čini se, još nitko nije pronašao efektan filter. Naravno da petparačke igračke s tržnice ne obećavaju mnogo, no nemojte se iznenaditi ako vaš soma kuna skuplji predmet i nije toliko bolji. Jedno je istraživanje pokazalo da su sunčane naočale od šezdesetak kuna imale bolju ultraljubičastu zaštitu od dizajnerskog Salvatore Ferragamo brenda.
Kada je riječ o staklima, onda je u zadnjih desetak godina ipak puno prije riječ o plastici. Više nitko ne proizvodi staklene leće koje, premda daju čistiju sliku i otpornije su na ogrebotine, čine naočale teškima i skupljima. U međuvremenu su i boje došle u svim varijantama. Nekada pretežno smeđe, tamnozelene ili crne, sunčane naočale danas najnormalnije dolaze žute, crvene, ljubičaste, narančaste, plave. Najneutralnije su sive, dok smeđe i zelene lagano izobličuju boje, ali daju bolji kontrast. Crvene su idealne kada je manje svjetla, a narančaste i žute pri pogledu u dubinu. Plave i ljubičaste ne donose nikakvo percpetivno poboljšanje.
Od legendarnih oblika pamtimo 'lenonice' koje su više-manje završile u modnoj ropotarnici, dok su Raybanice, nekad davno rezervirane isključivo za pilote, danas ponovno prilično visoko na tronu poželjnosti, nakon što su blago 'kihnule' u devedesetima. Veliki comeback pak doživljavaju velike ženske naočale koje se u anglofonom svijetu nazivaju 'Onassis', prema Jacqueline Kennedy Onassis čije su lice redovito ukrašavale. Sve nas to dovodi i do pitanja koje se u posljednje vrijeme postavlja po web forumima, a nitko da ponudi uvjerljiv odgovor: Je li istina da ogromne sunčane naočale nose cure koje misle da nisu dovoljno lijepe? Ajmo pametnjakovići...
