Tetris se rodio u glavi Alekseja Pažitnova koji je osamdesetih radio kao programer u računalnom centru Sovjetske akademije znanosti. Bilo je ljeto 1984. i Aleksej si je poželio skratiti duge dane logičkom razbibrigom, te je napravio igru u kojoj s vrha ekrana nasumično pada sedam različitih četvrtastih geometrijskih likova koje treba pri padu posložiti tako da popune jedan ili više redova.

Ime je nastalo od grčkog prefiksa 'tetra', što će reći četiri, i nastavka 'is' zbog, tko bi rekao, tenisa – omiljenog Aleksejevog sporta. Iako Tetris ima veze s tenisom koliko i s nordijskim skijanjem, pravo je čudo da i službeno još nije proglašen sportom, s obzirom na popularnost koju je stekao. Naime, riječ je o jednoj od rijetkih igara gdje se savršeno spajaju logičko razmišljanje, brzina reakcije i minimum upravljačkih sposobnosti.

Baš kao i u mnogim drugim slučajevima popkulturnih ikona, poput recimo smajlija, tvorac ideje se nije na vrijeme sjetio zaštiti autorska prava i, kad je stvar već uzela maha i preplavila tržište, već je bilo kasno. Premda očito logički maštovit, Aleksej nije predvidio uspjeh igre koju je napravio za računalo zvano Elektronika 60, dok su je njegovi prijatelji prenijeli na IBM-ov PC. Uslijedila su dugogodišnja natezanja oko love i autor igre se uspio tek djelomično naplatiti od britanske softverske kuće Andromeda

Najveći tržišni uspjeh Tetris je požeo na maloj Nintendovoj igraćoj konzoli Gameboy, kada je prodan u rekordnih 33 milijuna primjeraka. Dok se tu radilo o jednoj od prostorno najmanjih verzija popularne igre, nizozemski studenti su se 1995. godine pobrinuli za najveću. Odigrali su Tetris na zgradi Tehnološkog sveučilišta u Delftu gdje se 15 katova zgrade palilo i gasilo simulirajući padanje pravokutnih likova s vrha na dno.

Najmanje se šest kompanija prepucavalo po tržištu tvrdeći da je baš ona jedini pravi vlasnik Tetrisa. Aleksej je u isto vrijeme svoja prava prenio na sovjetsku vladu, a nedugo zatim se preselio u SAD. Tamo ga je udomio najveći trgovac briljantnim umovima, Bill Gates, u svom Microsoftu

U međuvremenu je Tetris dobio nekoliko varijanti koje su kod hardcore igrača izazvale bijes jer su mnoga nova pravila olakšavala igranje: stvari poput pokazivanja koji će sljedeći elementi pasti s vrha unaprijed ili rotacije za vrijeme koje bi element stajao u zraku. Autori novih pravila pravdali su se tvrdnjama da samo žele olakšati igru početnicima.

Tetris nije zabavio samo milijune za ekranima, već i teoretičare igara koji su jednostavnom primjenom teorije vjerojatnosti došli do zaključka da ga je nemoguće igrati unedogled. Iako se brzina padanja povećava s napretkom igranja, pa je nakon nekog vremena jednostavno nemoguće na vrijeme posložiti blokove, čak i da se sve odvija uvijek istom brzinom, kad tad bi se pojavila kombinacija da likovi S ili Z počnu padati u dužem slijedu. U tom slučaju jednostavno je nemoguće složiti puni red jer uvijek ostane prazan kvadratić na desnom odnosno lijevom rubu.

Zaključak da svaki Tetris po vlastitoj logici nužno dolazi do svog kraja ipak nije spriječio nebrojene pasionirane igrače da utuku dane, mjesece i godine života slažući ta kvadratična bića po ekranima. Još manje je spriječila ljude iz filma, marketinga i književnosti da se pozabave fenomenom Tetrisa. Iskoristili su ga u 'Simpsonima', 'Futurami', 'Policijskoj akademiji', reklami za Hondu, romanu Thomasa Pynchona koji čak i uvodi lik Padzihitnoffa, čije prezime neodoljivo podsjeća na Pažintova ili pak novozelandske vojske koja je u kampanji za regrutiranje novaka prikazala kretanje svojih trupa kao geometrijske likove iz Tetrisa.