Očito je u vremenima siromaštva pogodio da narodne mase vole zamišljati kako zarađuju gomile novca kao vlasnici nekretnina, vodovoda, željeznice... Sve bi bilo u redu da Darrow ideju nije — ukrao.

Istinita priča nije sasvim nepoznata, ali unatoč tome što je zapravo još i ljepša uglavnom nije naudila popularnosti Darrowljeve igre koja se temelji na ljudskoj želji za rentijerstvom, pa i izrabljivanjem siromašnijih. Kako u nedavno objavljenoj knjizi 'Monopolist' piše novinarka Mary Pilon, sve počinje nekoliko desetljeća ranije.

Elizabeth Magie Phillips, koju su znali po nadimku Lizzie, živjela je u Washingtonu, i tamo 1904. patentirala igru koju je nazvala Landlord's Game (Gazdina igra). Nasuprot 'izumu' Charlesa Darrowa, Lizzie je smislila zabavu u kojoj je koncentracija bogatstva bila loša. Igra se proširila ondašnjom Amerikom, posebno je popularna bila među raznim puritanskim vjerskim zajednicama poput kvekera. Njihova organizacija u Atlantic Cityju je čak malo i redizajnirala izvornu igru, dodajući ulice koje su postojale u njihovom gradu, a koje i danas postoje u Monopolyju: Atlantic Avenue, Kentucky Avenue, Park Place... U tom obliku došla je u ruke i Darrowu, koji je potom 'svoj' patent prodao kompaniji Parker Bros. Nakon toga za njega više ništa nije bilo isto.

Namjera Lizzie Magie bila je podučiti šire mase georgizmu, učenju kojem je bila veliki poklonik, a koje je utemeljio američki ekonomist Henry George. Ukratko objašnjeno, ljudi mogu uživati u plodovima svoga rada, ali sve što proizlazi iz zemlje poput prirodnih resursa, javnog prostora i sličnog mora pripadati ravnopravno svim članovima društva. Time se, smatrao je George, mogu pomiriti ekonomska efikasnost i društvena pravda, i očuvati okoliš. Dakle, ideje koje su i danas itekako žive i potrebne, a nažalost i dalje neostvarene. Lizzie Magie je svoju igru vidjela kao 'praktičnu demonstraciju današnjeg sustava grabljena zemlje sa svim uobičajenim rezultatima i posljedicama', educirajući igrače o tome da rentijerstvo bogati vlasnike, a osiromašuje korisnike - stanare. Nadala se da će time probuditi osjećaj koliko je takav sustav nepošten, posebno kod djece.

Set za igru imao je zapravo dvije različite igre, jednu antimonopolističku (Prosperity) i jednu monopolističku (Monopoly). U prvoj su pravila donosila boljitak svima, a u drugoj su igrači — baš kako je kasnije Darrow 'smislio' — stvarali monopole i izbacivali suparnike iz igre dok na kraju ne ostane jedan pobjednik kao vlasnik svega. U prvoj igri, pak, bila im je pružena mogućnost da naprave nešto što je kasnije u Monopolyju bilo strogo zabranjeno: da surađuju. Više nisu plaćali rentu vlasniku imanja ili ulice, nego je sve išlo u zajedničku kasu kako bi se postigao prosperitet.

Dakle, kod Monopolyja su iznevjerene sve temeljne ideje kojima se vodila izumiteljica Landlord's Game. Očito, duh vremena i kapitalizma su prevladali, čak i u doba masovnog osiromašenja u Velikoj depresiji.

A Lizzie Magie je po svemu sudeći bila iznimna žena. Bila je vrlo glasna feministkinja, glumila i nastupala, pisala poeziju, a onda je još i dizajnirala igru. Ne treba zanemariti da u vrijeme kad je Magie patentirala Landlord's Game žene u SAD-u još nisu imale ni pravo glasa na izborima. Koliko je iznimno bilo to što je napravila govori i da je tada manje od 1 posto američkih patenata dolazilo od žena.

U vrijeme kad je Darrow patentirao Monopoly, Lizzie Magie je bila još živa, i 1936. u Washington Evening Staru objavljen je s njom intervju u kojem je optužila 'izumitelja' da je ukrao njezinu ideju. No, nije joj puno pomoglo, popularnost 'nove' igre već se dobro zakotrljala.

Mnogo godina kasnije odvio se treći, glavni akter bio je sveučilišni profesor iz San Francisca Ralph Anspach. Volio je igrati Monopoly s djecom, ali je zaključio da ta igra uči ljude svemu onome što je loše u stvarnom svijetu. Bilo je to vrijeme prve naftne krize, Watergatea, rata u Vijetnamu... Zato je napravio igru Anti-Monopoly, i odmah dobio pismo od odvjetnika tvrtke Parker Bros. s upozorenjem da se ostavi toga posla. Sudska bitka je trajala deset godina, nadmudrivali su se oko autorskih prava sve dok Anspach nije čuo za Lizzie Magie, i svemu što je prethodilo 'izumu' Monopolyja. Začudo, Anspach je na sudu pobijedio, i to nakon što je odbio prilično darežljivu ponudu za nagodbu samo zato što je predviđala da više ne smije govoriti o svojim otkrićima.

Ipak, kad vidimo kako je Monopoly preživio sve izazove, od pravnih bitaka do najezde računalnih igara, čini se da je Darrow ipak dobro nanjušio koji dio Landlord's Game će privući ljude. Nadmetanje u zgrtanju bogatstva očito je ljudskoj prirodi — kako onda tako i danas — bliže od takmičenja tko će biti dobrohotniji prema bližnjemu svome. A pobjednici će uvijek moći umiriti savjest dijeljenjem kakvih humanitarnih mrvica.