U Cornwallu, gdje je Cornish Pasty nacionalno jelo i gdje čini čak šest posto sve hrane koja se u toj pokrajini proizvede, proda i pojede, zasigurno nije moguće ne probati tu autohtonu poslasticu. Naime, godišnje se tamo proizvede oko 100 milijuna komada, a njihovom prodajom napravi promet koji premašuje 60 milijuna funti.

No, što je uopće 'pasty'? Radi se o pekarskom proizvodu iz porodice punjenih tijesta, čija je specifičnost da se razvaljano tijesto okrugla oblika puni nadjevom, presavije na pola, a zaobljeni dio tako dobivena polumjeseca zalijepi nabiranjem tijesta. Pasty se potom peče i kad nabubri te dobije rumenu boju postaje poslastica koja se jednako sviđa i djeci i odraslima. Pasty se prodaje u pekarnicama, a često i u specijaliziranim trgovinama, posebno u Cornwallu, gdje se nude s različitim punjenjima, premda se samo oni s tradicionalnim nadjevom smiju nazivati Cornish Pasty.

Da bi pasty mogao dobiti prefiks 'Cornish' i svrstati se u pekarske proizvode sa statusom zaštićenog geografskog podrijetla, mora biti punjen tradicionalnim nadjevom od govedine, krumpira, repe i luka te začinjen solju i paprom. To doskora nije bilo tako, pa je ime Cornish Pasty moglo nositi i tijesto nadjeveno različitim nadjevima, različitih oblika i zatvoreno na više načina. No, u ljeto 2011., odredbom o zaštićenu podrijetlu, ime Cornish Pasty smije nositi samo onaj u obliku slova 'D', zatvoren na zaobljenoj strani (ne gore, kao recimo calzone) te punjen tradicionalnim nadjevom.

Isto tako, Cornish Pasty mora biti zlatnožute boje i zadržati oblik po pečenju. Tipično za birokratsku regulativu, mora biti pripremljen u Cornwallu, ali ne nužno i pečen u toj pokrajini (može se kupiti svjež ili zamrznut za pečenje u domovima ili lokalima), a i sastojci ne moraju potjecati iz te regije.

Unatoč očitoj povezanosti s pokrajinom Cornwall, podrijetlo pastyja poprilično je mutno. Spominje se u kuharicama već stoljećima, čak i u najranijoj verziji Le Viandiera, zbirki recepata nastaloj oko 1300. koja se pripisuje francuskom dvorskom kuharu Tallieventu, kao i u Le Menagier de Paris, srednjovjekovnome kuharskom priručniku iz 1393. U njima se pasty naziva 'pasté' i opisuje kao engleska pita od divljači, teletine, govedine ili ovčetine.

Prvi poznati recept potječe iz 1510. i otkriva da se pasty tada u Cornwallu jeo isključivo punjen mesom divljači te da se držao luksuznim obrokom. Što, pak, ne mora značiti da je uvijek bio profinjeno jelo. U svojim dnevnicima iz 17. stoljeća član parlamenta Samuel Pepys više puta spominje kako je jeo pasty, primjerice u gostima kod Sir W. Pena: 'poslužili su nam prokleti pasty punjen mesom divljači, valjda i iznutricama, koji je zaudarao kao sam vrag'.

Nakon 17. stoljeća pasty se vrlo rijetko spominjao izvan Cornwalla. Istovremeno, u domicilnoj je pokrajini s trpeza dobrostojećih preselio na one radničke klase te postao vrlo popularan obrok rudara, koji su radili u lokalnim rudnicima kositra. Naime, pasty je zbog tijesta i punjenja od mesa i povrća bio potpuni obrok, a zahvaljujući obliku, jednostavno se jeo bez jedaćeg pribora i prenosio u džepu.

Uz pasty su vezana i brojna vjerovanja. Rudari su, recimo, imali običaj nakon obroka ostaviti komadić pastyja u rudniku da bi nahranili duhove koji tamo borave, dok bi pomorci suhi rub bacali u more, ne bi li odobrovoljili duhove mrtvih mornara. Ribari su, pak, donošenje pastyja na brod držali prokletstvom ili barem lošom srećom.

Kornvolski rudari, koji su često migrirali tijekom 19. stoljeća, zaslužni su i za širenje pastyja svijetom. Naime, kad je vađenje kositra u Cornwallu počelo propadati, rudari su bili prisiljeni svoja znanja i iskustvo ponuditi u drugim rudarskim krajevima svijeta. Sa sobom su, dakako, nosili i tradiciju pastyja, pa se on danas može naći u mnogim krajevima Australije, zatim američkom Michiganu, Wisconsinu, Montani i području rudnika antracita u Pennsylvanniji, kao i u meksičkoj državi Hidalgo te okolici rudnika srebra u gradovima Pachuca i Real del Monte (tamo se na meksičkom španjolskom nazivaju 'pastes'). U Real del Monteu postoji čak i muzej posvećen pastyju.

Unatoč strogim pravilima kada su u pitanju sastojci za Cornish Pasty, mnoge kuharice izdane u Cornwallu pokazuju da je moguće rabiti najrazličitije nadjeve, pa su to mnogi shvatili pozivom na kreativno razmišljanje. Zato danas nerijetko susrećemo pastyje punjene svinjetinom i jabukama, stiltonom (engleski sir s plavom plijesni), vegetarijanske verzije, pa čak i etničke pastyje, poput chicken tikke (indijska piletina marinirana u jogurtu i začinima te pečena na žaru). Nisu rijetki ni slatki pastyji, obično punjeni jabukama i smokvama ili bananama i čokoladom. Ima i onih koji u pasty trpaju sve što im padne napamet (ili ostane u hladnjaku), pa zato oni sa smislom za humor tvrde da Vrag nikada nije prešao rijeku Tamar, koja čini granicu Cornwalla, jer nije toliko odvažan da bi se suočio sa svime što lokalne domaćice trpaju u pasty.