Mnogo je takvih primjera širom svijeta, a neki su muzeji unatoč svojoj veličini i važnosti postali notorni po sumnjivim putevima kojima su nabavljali (i još nabavljaju) svoje najvažnije atrakcije. Nije onda ni čudo da ih matične zemlje žele natrag, kao što ćemo pokazati ovom listom 15 najspornijih iz velikih muzejskih ustanova.

Naravno, to je samo kap u moru, uz muzeje nitko ne zna što se sve nalazi po privatnim kolekcijama, ali i u muzejskim depoima. Dobar primjer je prije nekoliko godina ponudio izvrstan njemački dokumentarac 'Ukradeni ratnici' koji je pokazao puteve nestanka važnih spomenika kmerske kulture u Kambodži i trgovanja njima.

Od brojnih afričkih zemalja, preko Iraka i Irana do Indije, brojne su zemlje koje su u međuvremenu osvijestile koliko se njihovo nacionalno blago nalazi po svjetskim metropolama. Imamo i mi takvih primjera, jedan od najpoznatijih je glava carice Livije iz Narone, koju je britanski arheolog mijenjao za šešir, i ona se danas (dijelom krivicom Hrvatske) i dalje nalazi u Oxfordu.

Ovih petnaest ipak su na vrhu liste traženih.

Čovjekolike skulpture iz Dahomeja

Nalaze se u pariškom Musée du quai Branly, a potječu iz afričke države Benin gdje je između 17. i 19. stoljeća cvjetalo kraljevstvo Dahomey. Francuska vlada se prije koju godinu obvezala da će vratiti umjetnine i druge artifakte dopremljene u kolonijalnim vremenima, među kojima je posebno vrijedna zbirka 26 skulptura iz palače Abomey opljačkane 1892., koje su simptom propalog kraljevstva. Prije tri godine Francuska i Benin su čak potpisale i ugovor o povratu, a Emmanuel Macron je obećao da će to biti obavljeno do početka 2021. No, obećanje do danas nije ispunjeno, a u Beninu sumnjaju u čvrstinu Macronove riječi.

Posmrtna maska Ka-Nefer-Nefer

Ova prekrasna egipatska maska egipatske plemkinje jedna je od zvijezda fundusa umjetničkog muzeja u američkom gradu Saint Louisu. Pronađena je 1951. u Sakari, iskopao je arheolog Mohamed Zakaria Goneim. Ka-Nefer-Nefer živjela je za vrijeme 19. dinastije, a maska je napravljena od gipsa, lana, smole, stakla, drva i zlata, te obojana pigmentom. Sedamdesetih godina prošlog stoljeća egipatska vlada otkrila je da je maska, jedan od najljepših primjera skulpture u Novom kraljevstvu, nestala. Kao da se ništa nije dogodilo, 20 godina kasnije muzej u Saint Louisu kupio je masku od jedne galerije u New Yorku za samo 500 tisuća dolara. Kad je izložena, u Egiptu su skočili, tvrdeći da je očito nezakonito iznesena iz zemlje i da mora biti vraćena. Američka vlada zbog toga je 2011. tužila muzej, ali je postupak propao jer — pazite sad — tužitelj nije u roku podnio tužbu. Zbog toga je kip i dalje u Saint Louisu.

Mramorne skulpture s Partenona

Ovaj niz skulptura jedan je od najpoznatijih primjera za ovu priču. Nalazi se u londonskom British Museumu, a podrijetlom je s atenskog Partenona. S najvećeg hrama na Akropoli kipovi su odneseni između 1801. i 1812. pod nadzorom britanskog diplomata po kojem su dobili ime, a nastali su kao friz na Partenonu prije oko 2500 godina, u vremenima procvata Atene. Svi pokušaji za povratom dosad su se razbili na britanskom odbijanju, bez obzira što su se u pregovore uključili UNESCO i EU. Grčka europarlamentarka Rodi Kratsa-Tsagaropoulou svojedobno je rekla sve što treba reći o ovoj krađi: 'Skulpture simboliziraju same temelje grčke i europske kulture koji su od univerzalne važnosti. Odnošenje kipova uvreda je za našu zajedničku europsku baštinu i njezinu percepciju u cijelom svijetu'. Naravno i očekivano, Velika Britanija ni prije ni poslije Brexita nije bila naročito potresena.

Brada velike sfinge

Ostajemo još malo u British Museumu, gdje je izložen ovaj važan detalj s velike sfinge u Gizi u Egiptu. Taj golemi kip nastao je za vrijeme Starog kraljevstva po liku faraona Kefrena, a svi znaju da joj nedostaje važan element - ukras na bradi. Fragmenti tog dijela nalaze se razasuti po cijelom svijetu, gdje su došli različitim putevima, a komad u Londonu zapravo je relativno mali odlomak. Ovaj dio kipa otkrio je 1817. stanoviti Giovanni Battista Caviglia, koji je nalaz prodao londonskom muzeju. Različite su teorije zašto je brada otkinuta s glave, neki za to krive Napoleonove trupe, no postoje zapisi da je sfinga već u 15. stoljeću bila bez brade. Kako bilo, Egipat službeno traži povrat, zasad bez uspjeha.

Hoa Hakananai'a

I dalje smo u Londonu, u British Museumu, gdje je izložena glava Hoa Hakananai'a, donesena s Uskršnjeg otoka u Oceaniji. Veliki bazaltni kipovi s tog izoliranog otoka još se od 19. stoljeća pojavljuju po svjetskim muzejima, nakon što su masovno odnošeni s otoka. Lokalnom stanovništvu poznati su kao moai, a nastali su između 1100. i 1600. godine. Većina od procijenjenih 887 skulptura i dalje je na otoku u Polineziji, ali otamo stalno dolaze zahtjevi za povrat na Rapa Nui, kako domorodačko stanovništvo zove svoj komad kopna u Pacifiku. Hoa Hakananai'a, na otočkom jeziku 'Izgubljeni prijatelj', jedan je od najpopularnijih izložaka u londonskom muzeju, kojem ga je prodala posada ratnog broda 'Topaz' koja je kip ukrala 1869. Guvernerka Uskršnjeg otoka Tarita Alarcón Rapu je 2018. došla u British Museum u pokušaju dogovora o povratu. Njezine riječi su bile dirljive, ali bez rezultata: 'Mi smo samo tijelo, a engleski narod ima našu dušu'.

Prijamovo blago

Puškinov muzej u Moskvi na neobičan se način domogao svog vjerojatno najpoznatijeg izloška. Blago je 1871. pronašao slavni Heinrich Schliemann u Hissarliku u Turskoj gdje je otkrio ostatke Troje. Među brojnim nalazima bila je i veća količina zlatnog nakita kojeg je sam Schliemann nazvao po trojanskom kralju Prijamu, važnom liku iz Homerove 'Ilijade'. Blago je u raznim prilikama rado na sebe stavljala Schliemannova supruga, a on je nekako uspio sve izvući iz Turske, ma koliko se tada još živo Otomansko carstvo trudilo zadržati zlato u zemlji. Tako je kolekcija stigla u Njemačku, gdje je bilo izlagano u nekoliko muzeja. Kad je 1945. kapitulirala nacistička Njemačka, sovjetske trupe su odnijele blago, ali je SSSR desetljećima to negirao. Tek 1993., padom sovjetskog režima, ruska je vlada konačno priznala da je Prijamovo blago kod njih, i tri godine kasnije je prvi put izloženo u Puškinovom muzeju. Stvari oko povrata su dodatno komplicirane time što blago sada traži Njemačka, ali Turska smatra — s jakim argumentima — da samo oni imaju pravo na njega.

Ankhafovo poprsje

Umjetnički muzej u Bostonu ponosi se ovim poprsjem iz Gize kojeg je otkrila ekspedicija sveučilišta Harvard 1927. Potječe iz 20. stoljeća prije Krista, a prikazuje vjerojatno sina kralja Snefera. Pronađena je u Ankhhafoj grobnici, najvećoj na istočnom groblju u Gizi. Premda je muzej kip nabavio na legalni način, egipatske vlasti traže bistu natrag temeljem ugovora između Harvarda i tadašnje vlade u Kairu po kojem je trebala biti vraćena nakon što ugledno američko sveučilište završi ispitivanja. No, to se nikad nije dogodilo, umjesto toga je kip završio u spomenutom muzeju. Kako svaka sudska bitka iziskuje velike troškove, iz Kaira su pokušali utjecati na muzej da Ankhhafa vrati dobrovoljno, ali tamo uporno ignoriraju takve apele.

Zlatna kruna iz Maqdale

Londonski Victoria and Albert Museum još od 1872. u svom fundusu ima krunu iz prijestolnice Abesinijskog carstva Maqdale, na teritoriju današnje Etiopije. U tu uglednu ustanovu zlatna troredna kruna došla je, međutim, kao plijen iz pljačke koju su britanski vojnici 'odradili' kad su 1868. osvojili taj grad. Osim krune, u London je dopremljena cijela hrpa kraljevskog blaga, a za krunu se zna da je sredinom 18. stoljeća bila poklon kralja Iyyasua II. i njegove majke carice Mentewab crkvi Gospe od Qwesqwama. Kruna napravljena od zlata, bronce, staklenih perli i pozlaćenog bakra prikazuje biblijske scene dvanaestorice apostola i četvorice evanđelista. Etiopija je formalni zahtjev za povratom blaga podnijela još 2007., ali je britanska vlada odbila svaku raspravu. Victoria and Albert Museum je, pak, ponudio da će vratiti neke od ukradenih predmeta, ali kao dugoročni zajam.

Bista kraljice Nefertiti

Prije nekoliko dana pisali smo o novim otkrićima koja ukazuju na mjesto ukopa egipatske kraljice Nefertiti, no njezina bista i dalje stoji izložena u berlinskom Neues Museum. Prekrasni poprsje još ljepše kraljice našla je 1912. njemačka arheološka ekspedicija koju je vodio egiptolog Ludwig Borchardt. On je dogovorio s tadašnjim vlastima u Kairu da mu dopuste odnošenje dijela nalaza iz ​​Tell el-Amarne koju je u 14. stoljeću prije Krista izgradio Nefertitin muž, faraon Ahenaten. Među predmetima bila je i bista, nađena u radionici kipara Tutmosa, koja vjerojatno nije bila dio dogovora. Bista je prvi put izložena 1925., a egipatska vlada odmah je zabranila rad svim njemačkim arheološkim misijama dok kip ne bue vraćen. Skoro sto godina kasnije, Nefertiti je i dalje u Berlinu, a tamo bi mogla i ostati jer je Njemačka donijela zakon kojim sve artifakte koji na njezinom tlu provedu više od 25 godina smatra nacionalnim blagom, bez obzira kako su nabavljeni. Legenda egiptologije Zahi Hawass već godinama traži povrat nezakonito iznesene skulpture, smatrajući da joj je mjesto u novom Velikom egipatskom muzeju.

Beninska bronca

Vratimo se starim prijateljima iz British Museuma. Tamo se, naime, nalazi više od tri tisuće predmeta koji se zbirno nazivaju 'Beninska bronca', nastalim u 16. stoljeću, a odnesenim iz kraljevstva Benin koje je postojalo u južnim dijelovima današnje Nigerije. Kao i u nekoliko drugih slučajeva, kolekciju je iz domovine 1897. odnijela britanska vojska, tadašnja gospodarica većeg dijela Afrike. Ta je pljačka bila vrhunac tenzija koje su trajno vladale između Benina i kolonijalne vojne sile. Neki od tih neprocjenjivih predmeta posuđeni su British Museumu, a drugi su prodani širom Europe raznim institucijama i privatnim kolekcionarima. U londonskom muzeju sasvim neometano su i danas izloženi. Kraljevski sud u Beninu nakon krađe je više puta pokušavao vratiti blago, a premda je delegacija British Museuma svojedobno putovala u Afriku zbog pregovora, ništa se nije dogodilo. Jedino je Njemačka 2021. najavila da će dio bronce iz svojih muzeja vratiti Nigeriji.

Kamen iz Rosette

I opet British Museum, i opet Egipat. Kamen iz Rosette jedno je od najvažnijih arheoloških otkrića svih vremena, a datira u 196. godinu prije Krista. Razlog zbog kojeg je taj komad crnog bazalta kojeg su našli Napoleonovi vojnici 1799. toliko važan, i zbog kojeg oko njega u muzeju uvijek vlada ogromna gužva vrlo je jednostavan. Na kamenu je uklesan jedan dinastički dekret, ali na tri jezika, odnosno tri pisma — egipatskim hijeroglifima, te na demotskom i grčkom, što je Kamen učinilo najvažnijim ključem za dešifriranje hijeroglifa.

Kad su Britanci od Francuza preuzeli vlast u Egiptu 1801., vrlo brzo su Kamen iz Rosette poslali svojoj kući, i već od sljedeće godine postao je jedan od najvažnijih izložaka u British Museumu. Naravno, Egipćani su oduvijek smatrali da je riječ o najobičnijoj imperijalističkoj pljački — kao i s toliko puno predmeta — i sve od otuđivanja traže povrat tako važnog nalaza. Pregovori još uvijek traju, ali iskustvo ne budi puno nade.

Babilonska Ishtarina vrata

Spektakularna vrata izložena u muzeju Pergamon u Berlinu definitivno su najveći od svih navedenih spornih artifakata, podrijetlom iz Mezopotamije, današnjeg Iraka. Napravljena su 575. prije Krista pod vlašću kralja Nabukodonosora kao sjeverni ulaz u Babilon. Početkom 20. stoljeća njemački arheolozi su iskopali ostatke vrata visokih skoro 20 metara, odnijeli ih u svoju zemlju i rekonstruirali ih u Pergamonu, gdje su izložena od 1930. No, Iračani kroz svo ovo vrijeme pokušavaju vratiti u zemlju tako važan nalaz, posebno zbog činjenice da su nakon zapadne intervencije njihovi muzeji i nalazišta dodatno devastirani i popljačkani. Naravno, vrata u Berlinu nisu jedini nalaz iz Babilona, mnoštvo ih je razasuto po svijetu.

Koh-i-Noor dijamant

Ovaj golemi dijamant jedan je od najosjetljivijih predmeta u ovom kontekstu, jer za Britance predstavlja jedan od simbola nekadašnje kolonijalne moći i važan je dio kolekcije krunskih dragulja smještenih u londonskom Toweru, čak je i dio krune koju obično nosi kraljica majka. S druge strane, za Indijce je Koh-i-Noor simbol njihove pretkolonijalne prošlosti, ali i pljačke kojoj su bili izloženi za vrijeme britanske vlasti. Dijamant potječe iz srednjovjekovne Indije, prvi pisani zapis datira u 1628. kao jedan od najvažnijih ukrasa na prijestolju šaha Jahana, vladara Mughala, koje je poznato pod nazivom Paunov tron. Sto godina kasnije Perzija je napala Indiju, i dijamant je završio u današnjem Afganistanu. U Indiju je vraćen 1813., i dospio je u ruke čelnika Sikha Ranjita Singha. Nakon njegove smrti, Velika Britanija je čekala pravi trenutak, i 1849. su iskoristili slabost mladog prijestolonasljednika navevši ga da potpiše sporazum iz Lahorea, dokument kojim su dobili ne samo vrijedni dijamant, nego i kontrolu nad Indijom. Postavši vlasništvo kraljice Viktorije i princa Alberta, Koh-i-Noor je bio obrušen na polovicu svoje izvorne veličine da bi bolje reflektirao svjetlost. Na koncu, postao je dio kolekcije dragulja u Toweru, a najpoznatije pojavljivanje u javnosti dogodilo se 1937. u kruni na glavi kraljice majke. S obzirom na spomenuti sporazum, nije najjasnije ima li Indija pravo na povrat dijamanta, a britanska kraljevska obitelj ga se sigurno neće odreći dobrovoljno.

Hemiunuov kip

U muzeju Pelizaeus u njemačkom gradu Hildesheimu nalazi se prekrasan kip kojeg je slučajno 1912. u Gizi otkrio njemački arheolog Hermann Junker. Vjeruje se da je Hemiunu bio arhitekt velike piramide u Gizi, i živio je u 20. stoljeću prije Krista. Teško oštećeni kip Junker je donio u Njemačku, gdje je postao dio kolekcije Wilhelma Pelizaeusa, a nakon obnove izložen je u muzeju koji udomljuje tu zbirku. I ovaj kip Zahi Hawass želi vidjeti vraćenog u Egipat, no muzej u Hildesheimu nije dosad bio sklon tome. No, pristali su posuditi kip za skorašnje otvaranje Velikog egipatskog muzeja. Jedan od problema s kojim se Egipćani suočavaju jest i to što je kip pri pronalasku bio doista teško oštećen, i tamošnje vlasti ga naprosto nisu htjele.

Lavovi iz Tsavoa

U Prirodoslovnom muzeju u Chicagu izložena su dva preparirana lava donesena iz Kenije koji imaju vrlo zanimljivu povijest, dovoljno da se njima pozabavi i Hollywood, pa je 1996. po njihovoj priči snimljen film 'Duh i Tama'. Na vrhuncu britanske kolonijalne vlasti u Africi krajem 19. stoljeća krenula je gradnja željeznice od Ugande do lue Kilindini u istočnoj Keniji. Tijekom gradnje mosta preko rijeke Tsavo, međutim, radnike među kojima je najviše bilo Indijaca terorizirao je par lavova-ljudoždera. Na koncu ih je ubio inženjer i časnik John Henry Patterson koji ih je preparirao i 1925. poklonio muzeju u Chicagu. No, u Keniji lavove (bez obzira što nemaju grivu u pitanju su mužjaci) smatraju ni manje ni više nego junacima antikolonijalne borbe, i tražili su da im se preparirane životinje vrate.