Zapravo, gledati na Solin (samo) kao na neku vrstu dodatka splitskom urbanom prostoru duboko je nepravedno. Uostalom, Solin je značajno stariji od svog velikog susjeda. Dapače, može se reći da Splita ne bi ni bilo da nije bilo Solina. Preciznije, Salone.

Spomenuti mozaik — vjerojatno pod neke rimske vile— samo je jedan od novijih nalaza iz antike, pronađenih najviše zbog toga što je posljednjih godina Solin jedna od građevinski najaktivnijih sredina. A kad imate grad star više od dvije tisuće godina, neizbježno je da će svaki pokušaj kopanja rezultirati kakvim arheološkim otkrićem. Prije nekoliko su godina na trasi plinovoda otkrivene istočne zidine Salone, čak i jedna od stražarskih kula. Potom, masivni zidovi ukazali su se na gradnji jedne stambene zgrade na južnom dijelu grada, a potom se isto dogodilo i na trasi gdje se trebala graditi nova rampa za olakšavanje čestih prometnih gužvi na predjelu Širina.

Mozaik iz prve rečenice je, naravno, najspektakularniji nalaz unatrag dosta godina, ne samo zbog ljepote, nego i zbog bacanja novog svjetla na prostor na kojem se pružala Salona, ali i zbog pokazivanja kako se živjelo u prijestolnici rimske Dalmacije. Dokaz je to da je Solin baštinom jedan od najbogatijih hrvatskih lokaliteta, ako ne i najbogatiji, posebno s obzirom na prostor i broj stanovnika. Dovoljno je samo navesti najveći arheološki park u Hrvatskoj, Salonu sa svim njezinim slojevima od rane do kasne antike, od amfiteatra do ranokršćanskog bazilikalnog kompleksa, ili pak brojne građevine iz srednjeg vijeka i vremena hrvatskog kraljevstva poput Rižinica, Šuplje crkve i Gospinog otoka, pa do Gradine iz doba mletačko-turskih ratova. U baštinu se može ubrojiti i ona industrijska, a tko zna što još kriju polja oko grada na kojima je nekad bio salonitanski ager, ili obale Jadra, rječice koja napaja stanovnike Splita, Solina i Kaštela od antike do danas.

Premda današnji Solin nije nastao na mjestu gdje je nekad stajala Salona, nego oko njega, taj rimski grad neodvojivi je dio povijesti ovoga kraja. Postojanje Salone, koja je ime dobiva po ilirskom imenu rijeke Jadro (Salon), seže u predrimska vremena, prvo kao skupina ilirskih naselja, a potom grada koji polako dobija na važnosti grčkom kolonizacijom Jadrana, zbog položaja na pola puta između Traguriona (današnjeg Trogira) i Epetiona (Stobreč). Takav grad postaje zanimljiv i Rimljanima, prvo trgovačkim kontaktima, a posebno nakon što su porazili Delmate i druga ilirska plemena.

Pravi uzlet slijedi poslije građanskog rata između Gaja Julija Cezara i Gneja Pompeja, jer se Salona stavila na stranu kasnijeg pobjednika Julija Cezara, koji je i ratovao na tom području. Za nagradu, veliki car je Salonu podigao na rang kolonije s imenom Martia Iulia Salona. Utjecaj Grka iz Isse opada, a Salona u svakom pogledu prerasta u rimski grad - od građevina poput foruma, hramova, termi, sve do pravnih normi i religije.

Plodno polje u Kaštelanskom zaljevu i na splitskom poluotoku podijeljeno je novom stanovništvu, najviše ratnim veteranima, pa se područje grada širi i izvan gradskih zidina, kolonija je obuhvaćala cijeli prostor od Stobreča do Trogira.

Iz Salone se u prvom stoljeću nakon Krista grade brojne ceste prema obali i unutrašnjosti provincije Dalmacije. Uz jaku luku te dugo razdoblje mira, to postaje glavni faktor rođenja istinske regionalne metropole koja je počela kao trgovište u kutu Kaštelanskog zaljeva. Grad se širio na sve strane, izgrađen je forum, teatar, amfiteatar, a velika gradska vrata zvana Porta Cesarea odjednom više nisu bila ulaz, nego slavoluk u centru sve većeg grada.

Izvan zidina nicala su groblja Manastirine, Kapljuč i Marusinac, voda je stizala akvaduktom s Jadra, roba stiže s cijelog Mediterana... Različite su procjene o broju stanovnika Salone, ali na vrhuncu, krajem 3. stoljeća,  u doba Dioklecijana, moglo ih je biti i više od 40 tisuća.

U to doba sežu i najraniji tragovi kršćanstva koje su u Salonu donijeli putnici s Bliskog istoka, među njima i Sveti Dujam, kasniji salonitanski biskup, a nakon što je pogubljen u Dioklecijanovim progonima i mučenik. Njegovu sudbinu podijelili su i mnogi drugi, dok kršćanstvu nije priznata ravnopravnost. Tada počinje nova faza u povijesti Salone, kad se gradi katedralni kompleks s dvije bazilike, krstionicom i biskupskom palačom, a amfiteatar u kojem su pogubljivani i rani kršćani postaje samo dio gradskih zidina.

S padom Zapadnog rimskog carstva počinje i sumrak Salone koja desetljećima trpi udare s istoka Europe, i na koncu, u prvoj polovici 7. stoljeća, stanovništvo postupno napušta grad i naseljava se u obližnji Spalatum, a na područje današnjeg Solina stižu Hrvati, te počinje nova povijest toga kraja.

Štoviše, Solin postaje jedan od kamena temeljaca hrvatskog identiteta iz vremena srednjevjekovnog kraljevstva. Kako i ne bi postao: u blizini pod Klisom stolovao je knez Trpimir, a na Gospinu otoku pokopana je kraljica Jelena iza koje je ostao slavni epitaf iz 976. godine s opisom kraljevskih dužnosti koje je obnašala i rodbinskih veza među hrvatskim vladarima. Tamo je niknulo i najstarije hrvatsko marijansko svetište koje je 1998. pohodio i papa Ivan Pavai II. Kod Solina, na Jadru, okrunjen je 1075. za hrvatskog kralja Zvonimir i prisegnuo na vjernost papi u crkvi Svetog Petra i Mojsija, danas mnogo poznatijoj kao Šuplja crkva.

Nižu se potom kroz povijest osvajači i vladari, kao i drugdje u Dalmaciji i Hrvatskoj — Mađari, pa Mlećani, sasvim blizu stigli su i Turci, a onda još i Francuzi, Austrijanci... sve do današnjih dana. Stara rimska Salona polako je propadala, stanovnici Solina, Klisa i Splita koristili su je kao kamenolom i savršeno isklesanim blokovima gradili svoje kuće. To su radili i osvajači: navodno je Santa Maria della Salute u Veneciji izgrađena od kamenja sa salonitanskog amfiteatra.

Povremeno bi se pojavio netko tko je uistinu cijenio tamošnje ruševine, ali sustavno se tamo nije ništa radilo do Frances-ca Carrare i posebno kasnije don Frane Bulića i Eynara Diggvea, ali i još kasnije, sve do spomenutih najnovijih otkrića.

Veliki dio novovremene povijesti Solina više se vrtio oko industrije, a ne toliko baštine. O turizmu da ne govorimo — u sjeni cementara, splitske industrijske zone i drugih okolnih tvornica i sličnih pogona, nije moglo biti ni govora o tome da bi netko poželio provesti godišnji odmor na ušću Jadra. A nisu baš imali ni gdje. Danas je drukčije, makar je dvojbeno treba li baš biti sasvim zadovoljan time što, osim tvornica cementa, turizam i ovdje preuzima primat u gospodarskoj slici.

Danas je Solin nešto sasvim drugo. Podivljale cijene nekretnina u Splitu natjerale su mnogo mladih obitelji da se presele u susjedstvo, pa je Solin danas najmlađi grad u Hrvatskoj. Obale Jadra postale su omiljeno izletište, tu je i Gašpina mlinica iz 18. stoljeća kao svjedok prošlog vremena i jedini mlin preživio na Jadru.

Uređene su najvažnije znamenitosti od Salone do Gospinog otoka, a veliki su projekti zamišljeni na samom ušću rijeke kojoj vole tepati kao 'hrvatskom Jordanu'. Solin ima i jedan od najljepših koncertnih prostora na Jadranu, staru utvrdu  Gradinu koja je nedavno sasvim uređena. Kulturna događanja zbivaju se i na drugim lokalitetima, sve do salonitanskog amfiteatra.

Zanimljive ideje vrte se i oko nekadašnjih industrijskih zona, posebno u Majdanu, gdje je ugašena cementara tik uz izvor Jadra, a lokalni aktivisti i kulturnjaci pokrenuli akciju duhovito nazvanu 'Mayday — Majdan — Mayday' za skupljanje ideja za uređenje iznimno atraktivnog prostora. Odatle se može biciklirati ili planinariti prema Klisu, i dalje prema Mosoru i Kozjaku, ili jednostavno ljenčariti uz roštilj kod samog izvora.

Nažalost, premda je nominalno grad na moru, Solin nema puno vidljive koristi od toga, jer su relikti industrije još prisutni, makar to više nije ona ekološka kataklizma iz sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća. Tko poželi na kupanje ići će prema Kaštelima ili Splitu, premda se optimističniji mogu 'bućnuti' i u Vranjicu, solinskom biseru kojeg su u predindustrijsko doba, čak i na razglednicama, zvali 'Mala Venecija'.

Utješno je što najgorih zagađivača ipak više nema, a cementare više nisu takva 'crna mačka' kao nekad. Tko se sjeća osamdesetih i devedesetih, sjetit će se i oblaka dima koji su se dizali iz njihovih peći, a kojih danas gotovo da i nema.

Zbog svega toga razumljivo je da Solin nastoji privući nešto gostiju sasvim drukčijim sadržajima od onih uobičajenih 'sunce i more', ili kao ovoga ljeta u Splitu i Hvaru 'sunce, more i alkohol'. I tu nastupa sve ono što smo nabrojili, sa superbogatom baštinom kao središtem i okosnicom svega.

Pojavili su se i hoteli, i u gradu i oko salonitanskog arheološkog parka, tu je i privatni smještaj daleko od vreve drugih turističkih središta, ali kao pogodna baza za istraživanje okolice, a budi se i gastronomija. Vrlo su blizu Split, Klis i Trogir, Kaštela još čekaju puno otkriće sa svojim dvorcima, autocestom se začas dođe do Šibenika ili Krke, a blizu je i sve popularnija Dalmatinska zagora sa svojim planinama i gradovima poput Sinja...

Štošta se napravilo i za nešto aktivnije goste (i domaće). Kozjak i Mosor s odlično markiranim stazama i desecima smjerova oduvijek su planinarska utočišta, prema Klisu i unutrašnjosti vode i šetnice i biciklističke staze. Odnedavno je posebno uređena i obilježena uistinu atraktivna pješačka ruta, ona koja ide tragom hodočasnika koji svake godine pješače do Sinja o blagdanu Velike Gospe.

To je svojevrsni dalmatinski Camino, koji kreće od crkve na Gospinu otoku, pa uzbrdo do Klisa, dijelom rutom nekadašnje uskotračne željeznice rere, potom preko Dugopolja i Dicma do Sinja. Kome tih tridesetak kilometara nije dovoljno, može 'odraditi' cijelu uređenu rutu, oko 150 kilometara do Rame u BiH, odakle su fratri — bježeći pred Turcima — 1687. u Sinj donijeli sliku Gospe zbog koje svake godine 15. kolovoza tisuće hodočaste iz okolnih krajeva. To je iskustvo prvenstveno duhovno, no istodobno se uklapa u svjetske trendove dugih hodačkih ruta koje su postale iznimno popularne posljednjih godina.

No, ono što se doista može svidjeti u Solinu jest želja da se od toga grada napravi mjesto ugodno za život. Trebat će tu napraviti još štošta, ponajprije na rješavanju prometnih čepova, ali činjenica je da je taj grad sve popularniji za stanovanje. Nije stvar samo u spomenutim jeftinijim nekretninama, nego i u uređenosti ulica i parkova, nema gužve kao drugdje, tu su škole i vrtići...

Kad posjetite mjesto koje je osim kratkog obilaska vrijedno i življenja, to je samo dodatni razlog za uživanje.