Prije točno stotinu godina Split je bio pozornica za jednu od najzanimljivijih priča u svojoj milenijskoj povijesti. Tada, preciznije od 1919. do 1922. u gradskoj luci bili su privezani deseci ratnih brodova u misiji očuvanja mira nakon Prvog svjetskog rata i kako bi osigurali provedbu mirovnih sporazuma o novom razgraničenju. Istodobno se događalo i nešto znatno ugodnije
O tome govori izložba u Muzeju grada Splita 'Američki san u Splitu - od Olympije do Male Floramye', koja će biti otvorena do kraja rujna. Nevelika, ali vrlo zanimljiva izložba ne bavi se toliko političkim aspektima mirovne misije u kojoj su sudjelovali brodovi ratnih mornarica SAD-a, Italije, Velike Britanije i Francuske. Naglasak su bacili na sve što su tisuće mornara i njihovih časnika donijele svakodnevnom životu grada koji je u to vrijeme poslijeratne nemaštine, pa i gladi brojao tek nešto malo više od 20 tisuća stanovnika.
vezane vijesti
Gradić koji je još čekao rasplet svađe velikih da bi vidio kojoj će državi pripasti razdrmali su posebno američki mornari, koji su svoje domaćine - štiteći ih od talijanske iredente - učili moderne plesove, otkrili im jazz, puštali im američke filmove, naveli lokalne ugostitelje na potpunu promjenu ponude, donijeli nove sportove, posebno onaj dotad neviđeni koji se igrao lopticom i palicom, a kojeg su u dnevnom listu Novo doba krivo zvali baisy-ball. Odnekud su se u Splitu stvorili i modni trendovi za žene koje su masovno kratile kosu, ali i dužinu svojih sukanja i haljina. Sjetite se serije Velo misto, i epizoda u kojima se tradicionalnije gospođe zgražaju nad novim trendovima, posebno 'bubikof' frizurama. Mnogi od njih, opet najviše Amerikanci, našli su i ljubav među Splićankama toga doba.
Uključili su se i mornari iz drugih zemalja, Hajduk je redovito igrao protiv momčadi britanskih brodova, a popularne su bile i veslačke utrke. Francuzi su osnovali čitaonicu i redovito organizirali balove. Prema novinskim izvješćima, glavno mjesto za zabavu bila je Kavana na Novoj obali, gdje se plesalo uz najnovije jazz melodije, noćni je život bujao po barovima i noćni klubovima. Bilo je i brakova s lokalnim curama, pisac Marko Uvodić napisao je pripovjetku 'Nima Splita do Splita' o ocu koji ide na Filipine posjetiti kćer koja se udala za američkog časnika. Na brodovima se i umiralo, a mornari su pokapani na groblju na Sustipanu. Zabave na brodovima bile su svakodnevica, kazalište je često izvodilo predstave i koncerte za pripadnike mornarica, lovila se divljač po Marjanu. Uz dopisnike svih važnijih američkih listova koji su dolazili u Split, može se reći da su Amerikanci tada prvi put čuli za Split.
Bilo je i različitih nus-pojava koje obično idu 'u paketu' s takvom koncentracijom mornarske populacije. U barovima i hotelima prostitucija je bila prilično raširena, što je kroz like Perine Štrambere, 'prijateljice' mornara Willyja i Johnnyja u 'Spli'skom akvarelu' kasnije opisao Ivo Tijardović. Usput, Tijardović je kao vrsni crtač ostavio dosta karikatura američkih mornara.
Bilo je i nereda po ulicama, posebno su bile učestale tučnjave između Splićana i talijanskih mornara koje su u gradu zbog teritorijalnih aspiracija smatrali neprijateljima. Jedna od zanimljivijih epizoda s izgredima dogodila se kad se arheolog don Frane Bulić požalio vlastima da je iz muzeja za vrijeme jedne od zabava nestalo čak 75 manjih, ali vrijednih izložaka. Pokrenuta je istraga, no ukradeni predmeti nikad nisu nađeni. Vojna policija je bila u stalnoj pripravnosti. Samo u prvih mjesec i po zapovijedanja flotom, Andrews je nečasno otpustio 37 mornara, a njih 11 je završilo na vojnom sudu zbog kršenja prohibicije koja je bila na snazi u SAD-u. Naravno, neki su i nagrađivani. Mornari su redovito putovali na Brač, ali i do Dubrovnika i Sarajeva, pa čak do Rima i Beograda.
Na čelu flote bila je američka krstarica 'Olympia', danas usidrena kao muzej u Philadelphiji, a zapovjednik svih snaga najveći dio vremena bio je viceadmiral Philip Andrews. On se sa suprugom Clare smjestio u kući bogate splitske obitelji Katalinić koja je do Drugog svjetskog rata stajala na mjestu današnje Trajektne luke. Prijemi koje je priređivao za gradske uglednike bili su rado posjećivani, kao i sportska natjecanja među kojima su naročito popularni bili boksački okršaji na palubi 'Olympije'. I inače je stekao veliku popularnost, jer je pomagao gradskoj sirotinji, donirao Splićanima opremu za razne sportove, pomagao kulturnim institucijama... To su - uz političke razloge - bili glavni motivi da ga splitska gradska vlast 1924. nagradi titulom počasnog građanina, kao tek drugog dobitnika te počasti, nakon Natka Nodila. Zbog svečanosti proglašenja tri godine nakon odlaska iz Splita Andrews je ponovo doputovao u grad, kojeg je tada već mogao zvati svojim.
'Vi ste se, gospodine viceadmirale, stavili na stranu pravde, te ste, poštivajući osjećaje i volju pučanstva ovog grada i njegov nacionalni karakter spasili Split od teških zala i nedaća, od sudbonosnih posljedica i odluka i time uvelike pripomogli da on ne dođe pod tuđe gospodstvo', rekao je među ostalim u govoru gradonačelnik Ivo Tartaglia.
No, to je bilo posljednji put da je vidio Split, umro je 1935. S dijelom svojih splitskih prijatelja ostao je u kontaktu do smrti, ostalo je sačuvano njegovo pismo profesoru Josipu Baraču - čovjeku koji je Hajduku dao ime - u kojem šalje pozdrave Splitu i Splićanima.
Ovaj društveni aspekt misije dominira splitskom izložbom, s eksponatima koji odlično opisuju duh vremena. Fotografije Splićanki i Splićana, pripadnika četiriju mornarica, događanja u ondašnjem Splitu obogaćeni su i modnim kreacijama iz dvadesetih, pa i prvom baseball palicom koja je stigla u Split, a za izložbu je posuđena iz fundusa iz muzeja sporta u nastajanju. Prema dokumentaciji, pripadala je dvojici američkih mornara, navijača Chicago Cubsa.
A zašto su zapravo svi ti mornari uopće došli u Split? Tim događanjima bavilo se dosad nekoliko povjesničara, najopsežnije Vjekoslav Perica, autor knjige 'Pax Americana na Jadranu i Balkanu', a na Facebook grupi Split kroz povijest prikupljen je impresivan album fotografija koje pokazuju što se tada događalo u gradu. Dakle, dani nakon kraja Prvog svjetskog rata bili su i dani raspada Austro-ugarskog carstva. Pri kraju rata situacija u Splitu je bila dramatična: harala je gripa španjola, ljudi su doslovno umirali od gladi, a zbog velikog broja demobiliziranih vojnika i dezertera gradom je vladalo bezvlašće. Kad je rat okončan, Split je masovno stao na stranu Narodnog vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba, a općinsku upravu preuzeo je Josip Smodlaka. No, dok je trajala opća euforija, talijanska vojska je ušla u Zadar, i pokazivala neskrivene ambicije da zauzme i Split.
Već u studenome 1918. počeli su stizati saveznički brodovi koji su to trebali spriječiti. Prvi su stigli Francuzi, razarači Sakalave i Tourage, pa onda i oklopnjača Foudre, inače prvi nosač aviona na svijetu. Nedugo nakon toga stigli su i drugi, koji su sasvim napunili luku i akvatorij pred Splitom. Jedini prema kojima su Splićani pokazivali netrpeljivost bili su Talijani, zapisano je da se jedna njihova torpiljarka nije uspjela privezati u luci, jer nitko nije htio prihvatiti cimu, konop za privez.
Unatoč svemu, napetosti s Italijom se nisu smanjivale, česte su bile i tučnjave Splićana s iredentistima i talijanskim mornarima. Stanje se počelo popravljati tek kada je u veljači 1919. u Split stigao admiral Philip Andrews na krstarici 'Olympia', u čijem je brodskom dnevniku kao odredište pisalo "Spalato, Dalmatia".
Rođeni Njujorčanin Andrews obuzdavao je sve talijanske teritorijalne igrice. Vrhunac napetosti bio je prodor D'Annunzijevih iredentista krajem 1919. do Trogira, gdje ih je čekala srpska vojska. Oružani sukob je izbjegnut kad je Andrews iskrcao stotinjak mornara i časnika kao tampon zonu, natjeravši Talijane na povlačenje. O tome je tada pisao i New York Times, pod naslovom "Andrews održava red".
Ostalo je, rekli bismo, poznata povijest.
