Rimski car Neron jedan je od onih koje kroz cijelu povijest prati reputacija zlotvora. Nije, doduše, usamljen u tome, i 'naš' Dioklecijan je u toj kategoriji, ali Neron je doista posebna priča s pričama o raskalašenosti i rasipnosti. Dovoljno se sjetiti najpoznatijeg od svih 'grijeha' toga vladara, navodnog sviranja dok je plamen gutao skoro cijeli Rim.
No, zaslužuje li Neron sve ono što mu se stavlja na teret? Kao kod svih ovakvih priča, valja se prvo uhvatiti izvora od kojeg su potekle. Možemo se opet sjetiti Dioklecijana, i činjenice da su mu ulogu najvećeg progonitelja ranih kršćana pripisali najviše srednjovjekovni pisci koji su bili, naravno, kršćani. Po svemu sudeći, slično je i s Neronom.
vezane vijesti
Rođen 15. prosinca 37. godine, Neron je peti rimski car i posljednji iz julijevsko-klaudijevske loze, dinastije koja je osnovala carstvo. Bile su mu samo dvije godine kad je njegovu majku, Agripinu mlađu — inače unuku prvog cara Augusta — car Kaligula protjerao iz Rima. Samo godinu kasnije Neronu umire otac, Gnej Domicij Ahenobarb, a dječaka usvaja njegova ujna. Ako vam se već ovo čini kao scenarij kakve sapunice, prave stvari tek dolaze. Kaligula je ubijen 41. godine, nasljeđuje ga Klaudije, a Agripina se napokon smije vratiti u Rim. I ne samo da se vratila, nego se udaje za Klaudija, vlastitog strica.
Premda je imao biološkog sina, Klaudije je za svog nasljednika vjerojatno na Agripinin nagovor odredio Nerona, koji mu je istodobno i pranećak i posinak. I konačno, u 16. godini, Neron 54. godine postaje car. Nije vladao dugo, čak ni za rimske standarde, ubio se 68. godine, kad mu je bilo samo trideset.
Rimski kroničari ostavili su zapise po kojima je Neron tijekom svoje kratke vladavine ubio majku Agripinu i dvije vlastite supruge, te da ga nisu naročito zanimali državni poslovi, najvažnija mu je bila njegova umjetnost. Međutim, brojni današnji povjesničari smatraju da su najvažniji izvori kojima je stvorena Neronova reputacija ljudi koji su ga istinski mrzili. Zapravo, sve što smo kroz stoljeća mogli čuti o Neronu napisali su njegovi direktni oponenti, kojima je glavni cilj prikazati ga u najgorem mogućem svjetlu. Reputacija se tako 'primila' da je čak Bernie Sanders s njim usporedio Donalda Trumpa rekavši da se on u pandemiji ponašao kao Neron u požaru, igrajući golf. Doduše, Trump se doista tako ponašao.
I tako dolazimo do priče o požaru, i najnovijih otkrića o onome što se tada doista dogodilo. Toga srpnja 64. godine Neron je ljetovao u Anciju (i danas je tamo popularno ljetovalište, Anzio), kad je do njega došla vijest o onome što će kroz povijest ostati zabilježeno kao veliki rimski požar. U sedam dana koliko je trajala vatrena stihija sasvim je nestalo deset od 14 rimskih okruga, a tisuće ljudi u tadašnjoj metropoli ostale su bez ičega.
Kad se požar ugasio, Neron se vratio u Rim. Kako sada ispada, umjesto ravnodušnosti organizirao je skloništa i dostavljao hranu i piće za unesrećene, čak je otvorio vlastitu palaču i vrtove za one koji su ostali bez kuća. Ako, dakle, Neron po svemu sudeći nije ni bio u Rimu dok je požar trajao, koje je podrijetlo glasine o sviranju dok se oko njega sve rušilo?
Kako piše američki povjesničar Harold Drake, a njegovu teoriju potvrđuju i pojedini talijanski historičari, Neron se volio smatrati glazbenikom. Prema postojećim zapisima, tijekom spasilačke akcije nakon požara proširio se glas da se Nero tješio pjevajući o drugom velikom antičkom požaru, padu Troje o kojoj je pisao rimski pjesnik Virgilije u svom epu 'Eneida'. Dakle, smatra Drake, jednostavno je uspoređivao kataklizmu s onom koja je zadesila Troju. Nije to bez razloga - Rimljani su se voljeli smatrati potomcima Trojanaca preko mitskih predaka Eneja.
Nakon požara, Neron je ponudio olakšice vlasnicima kuća da očiste zgarišta i počnu s obnovom, ali je inzistirao na tome da umjesto drva koriste kamen. Također, naredio je da ulice moraju biti ravnije i šire, i izgradnju mreže vodoopskrbe. Zašto bi onda povijest pamtila Nerona kao lošeg vladara? Zbog toga što su sve što znamo o njemu pisali njegovi najveći neprijatelji: rimski senatori i kršćani.
S jedne strane, senatori su se voljeli uljuljkivati u fantaziju o obnovi republike, ponekad i sudjelovanjem u zavjerama i atentatima, a onda bi u pravilu bili bijesni kad bi im neki car žestoko uzvratio. Dalje, senator i povjesničar Tacit tvrdio je da je Neron — kad se proširio glas da je on osobno odgovoran za požar — žrtvenog jarca našao u ranim kršćanima. Zbog toga ih je mnogo bilo razapeto ili spaljeno. Zato je za rane kršćane Neron bio simbol svih zala koje su doživjeli od Rimskog carstva. Skoro najveći, da se kasnije nije pojavio Dioklecijan. Kršćani jesu podnijeli veliku žrtvu, jer ih je rimski put smatrao krivcima za štošta, ali najvjerojatnije je Neron samo profitirao na tom valu osvete, a ne ga i potaknuo.
Naravno, svi koji sada pišu o novoj percepciji Nerona svjesni su da je on ipak bio tiranin, po mnogo čemu pokazivao ludost, i s vremenom postajao izrazito paranoičan. No, to nije razlog da mu se na leđa svaljuje teret za kojeg nije kriv.
