Naime, proučavajući godove hrastova u slivovima Dunava i Tise koji čuvaju dvije tisuće godina klimatskih informacija, istraživači su utvrdili da su Atila i njegovi Huni svoje najžešće pohode poduzimali u vrlo sušnim godinama, kad je urod zakazao, a pašnjaci ostali goli. Iz toga zaključuju da su njihovi juriši na veliko i bogato carstvo u susjedstvu bar dijelom bili motivirani očajem zbog gladi. Nalazi studije objavljeni su sredinom prosinca u Journal of Roman Archaeology.

Smatra se da su Huni u istočnu i srednju Europu stigli iz Azije oko 370. godine i naselili se na mađarske ravnice, istočno od Dunava. Samo šezdesetak godina kasnije, kombinacijom njihovog dobrog naoružanja, neusporedivih konjaničkih sposobnosti i sofisticiranih borbenih taktika, Huni su pokorili većinu srednje Europe i ujedinili je u svojevrsnu konfederaciju euroazijskih plemena koja su im bila potčinjena. Na svom vrhuncu, hunsko carstvo protezalo se od Crnog mora do današnje središnje Njemačke. Pod vodstvom Atile i njegovog brata Blede koji su se uspeli na vlast 434., našli su se na pragu tada već dobro uzdrmanog Rimskog carstva, u čijem će konačnom padu odigrati značajnu ulogu.

Autorica studije Susanne Hakenbeck s arheološkog odsjeka sveučilišta Cambridge podsjeća da su odnosi Rimljana i Huna bili iznimno kompleksni. U početku su sadržavali obostrano korisne dogovore, pa su elitni pripadnici hunskog društva dobili ogromne količine zlata da bi se suzdržali od napada na carstvo. Takvi aranžmani propali su oko 440., što je dovelo do redovitih napada na Rimsko tlo i rastućih zahtjeva za isplatom u zlatu.

Istodobno, život na euroazijskim stepama u petom stoljeću izložio je Hune oštroj i promjenjivoj klimi, kažu arheolozi, a česta sušna razdoblja natjerala su ih da kombiniraju statičnu zemljoradnju s nomadskim tjeranjem stoke na još uvijek zelene pašnjake.

'Svaki put kad bi nestašice postale preteške, stanovništvo je bilo prisiljeno na selidbe, promjene načina proizvodnje. Na taj način prilagođavali su se klimatskim nedaćama', objavila je prof. Hakenbeck.

No, ozbiljnije suše suočavale su ih s puno težim nedaćama, pa i izgladnjivanjem, što ih je pretvaralo u nemilosrdne pljačkaše koji su harali zapadnom i južnom Europom. Usporedba podataka pokazala je da su se najrazorniji pohodi dogodili 447., 451. i 452. godine, kad su ljeta bila ekstremno sušna. Zato se vjeruje da su ti upadi na rimski teritorij, za koje se uvijek smatralo da im je glavni cilj bilo zlato, zapravo bili povezani s nabavkom hrane. Naravno, zlato je i dalje bilo važan dio plijena, Atila ga se sigurno nije odrekao.

'Ekonomske teškoće izazvane klimom su možda natjerale Atilu i druge velikaše da opljačkanim zlatom održavaju vojsku i osiguravaju lojalnost elitnih krugova. Tako su se stočari koji su jahali iz potrebe postajali pljačkaška konjica', smatra Hakenbeck.

Pod Atilinim vodstvom Huni su 451. napali i rimsku provinciju Galiju, današnju Francusku, te sjevernu Italiju, osvojili Milano i ucjenom od rimskih vlasti iscijedili ogromne količine zlata da bi stišali napade. Također, tražili su velika područja zemlje uz Dunav, spominje se površina veličine 'pet dana jahanja', kako bi osigural dovoljno velike pašnjake koji bi ublažili posljedice i najtežih suša.

Vladavina Huna nije trajala dugo. Dvije godine kasnije, nakon teškog opijanja na njegovom vjenčanju jednom od nekoliko žena, Atila je nađen ugušen i mrtav. Među Hunima su se razbuktale unutrašnje borbe i uskoro su se sasvim raspali. No, Zapadno rimsko carstvo nije se nikad oporavilo od njihovih napada, i konačno je propalo 23 godine kasnije. Arheolozi u svemu nalaze dokaz kako klimatski poremećaji mogu oslabiti čak i najnaprednija ljudska društva, nakon nepredvidivih događanja koje mogu izazvati. Još jedna pouka za današnji svijet.