Prije sedamdesetak godina najpoznatiji sardinijski arheolog Giovanni Lilliu jednom je rečenicom opisao tajanstvene kamene gomile kakvih je mnoštvo na njegovom otoku: 'Nuraghi su za Sardiniju ono što su piramide za Egipat i Kolosej za Rim — svjedočanstvo ne samo bogate i aktivne civilizacije nego i duhovnog koncepta koji je stvorio ovakve vječne i monumentalne građevine'.
I doista nema pretjerivanja u toj ocjeni. Po Sardiniji je i danas razasuto više od sedam tisuća tornjeva iz Brončanog doba koje tamo zovu nuraghi, a kulturu koja ih je podigla nuragijska civilizacija. Na tako malom području toliki broj ovih građevina nekad je morao izgledati kao nakupina današnjih nebodera. Što su zapravo nuraghi, i zašto su građeni?
vezane vijesti
Ovi tornjevi su kameni tornjevi u obliku krnjeg stošca koji su najčešći ukras Sardinije. Građeni su između 1600. i 1200. prije Krista. Sastavljani su pažljivim slaganjem ogromnih, grubo obrađenih kamenih blokova od kojih je svaki težak nekoliko tona. Tornjevi zbog tupog vrha izgledaju kao da su nedovršeni, ali riječ je o dizajnu, pomalo podsjećaju na nekadašnji oblik pčelinjih košnica. Širom ovog velikog talijanskog otoka, nuraghi stražare nad drevnim trgovačkim rutama, svetim mjestima ili prijelazima preko rijeka. I pritom nigdje na svijetu ne postoji ništa slično, pa je razumljivo da su simbol Sardinije.
Kako i zašto su pripadnici nuragijske kulture gradili ove tornjeve još uvijek nije sasvim jasno. Teorije o namjeni kreću se od teza o fortifikacijama, preko skladišta hrane ili vjerskih objekata sve do tvrdnji o astronomskim observatorijima. No, najvjerojatnije je da su kroz povijest služili za više namjena, pa i nekim od navedenih.
Spomenuti arheolog Giovanni Lilliu najpoznatiji je po istraživanju najpoznatijeg nuragijskog naselja, Su Nuraxija. Ova skupina građevina upisana je na UNESCO-ov popis svjetske baštine, a sastoji se od utvrđenog središnjeg tornja okruženog okruglim kamenim kolibama koje se pružaju niz padine brijega. Osim ovog nalazišta, ističu se još Nuraghe Arrubiu, bastion s trideset metara visokim tornjem, vjerojatno najvišom građevinom europskog Brončanog doba, te Losa, koja se sastoji od središnje kule okružene trima manjim tornjevima povezanim zidom. Danas je ta građevina visoka 13 metara, no u vrijeme kad je nastala vjerojatno je bila dvostruko viša. Kad se danas posjeti Losu, mogu se vidjeti tamni hodnici, ali i odlično očuvano unutrašnje spiralno stepenište koje vodi na krov zgrade.
A s vrha se pružao, i danas se pruža, pogled na cijelu okolicu, i uvid u svaku potencijalnu prijetnju. U daljini se vide i drugi nuraghi, što povjesničare navodi na ideju da tornjevi nisu bili samo simboli moći i bogatstva (kao primjerice tornjevi u San Gimignanu u Toskani), nego i sredstvo komunikacije na otoku. U našim krajevima sličnoj namjeni služile su kule oko Starogradskog polja, hvarskog upisa na UNESCO-ovom popisu svjetske baštine. Naime, svaka informacija lako se mogla vatrom ili dimom dojaviti susjednom tornju, i tako se informacija širila preko otoka.
Nuragijska kultura dobila je svoje ime baš po ovim tornjevima kao njihovom zaštitnom znaku. Iza sebe Nuragijci nisu ostavili nikakvih pisanih tragova, pa o njihovom načinu života možemo suditi samo iz djelića sastavljenih od građevina, alata i malih brončanih kipova koji se svuda mogu naći, a najveća kolekcija smještena je u arheološkom muzeju u Cagliariju.
Ti kipići su uz tornjeve najzanimljiviji ostatak iščezle kulture, jer ukazuju na položaj onih koje prikazuju, ali i na način odijevanja žena i muškaraca, ratničku opremu, izgled svećenika... Neki čak nose hranu. S obzirom da većina kipića prikazuje vojnike, povjesničari zaključuju da su Nuragijci bili ratničko društvo organizirano po vojnim načelima, a možda su se klanovi unutar Sardinije međusobno borili. Osim u tornjevima, kipići koje na Sardiniji zovu bronzetti nađeni su i u grobnicama, hramovima, pa i u svetim bunarima, iz čega istraživači zaključuju da su predstavljali neku vrstu dara bogovima, ali o nuragijskoj religiji znamo malo. S obzirom na te bunare građene prema kretanju sunca, moguće da im je vjera bila povezana s obožavanjem vode.
Ipak, posljednjih godina priča o Nuragijcima se ipak pomalo odmotava. Recimo, početkom ove godine na najpoznatijoj sardinijskoj nekropoli Mont'e Prama nađena su dva kamena kipa. Visoki su više od dva metra zbog čega ih zovu Divovi, ali nisu prvi te vrste. Dva novoiskopana kipa priključena su sad već cijeloj vojsci strijelaca, ratnika i boksača za koje se vjeruje da su čuvali nuragijska groblja. Prve primjerke našla su dvojica farmera još 1974., ali do danas im namjena nije sasvim poznata.
A jednom će valjda biti složena cijela slagalica zvana nuragijska kultura. Ako ni zbog čega drugog, onda zbog Sardinije i njezinih stanovnika kojima su nuraghi dio identiteta.
