Čak bi se moglo reći da Atlantida upravo proživljava svoje zvjezdane trenutke, suvremena pop kultura naprosto je preplavljena pričama o veličanstvenoj civilizaciji koju je progutalo more. Trenutno, njome se bave i u DC-u ('Aquaman') i u Marvelu ('Wakanda zauvijek'). O ranijim filmskim djelima, poput Disneyevog klasika 'Atlantida: izgubljeno carstvo', da ne govorimo. No, to su fikcijski filmovi, i ne bi u njima bilo ničeg lošeg.

S druge strane, na Netflixu ide vrlo gledana 'dokumentarna' serija 'Drevne apokalipse' koju je Guardian zbog kvazipovijesnih budalaština proglasio 'najopasnijim Netflixovim proizvodom'. Takvim radovima, naime, hrane se svi zagovornici teorija o Atlantidi koje su obično natopljene dezinformacijama, pseudoarheologijom, teorijama urote, često i rasizmom, skoro uvijek agresivnošću prema svakom tko ih pokušava osporiti. A ponekad i sve to kombinirano.

Malo je fikcijskih priča doživjelo takvu globalnu slavu kao ona o Atlantidi, utopiji čije je ime postalo sinonim za napredno i tajno znanje, izgubljeni raj, ali i prirodne katastrofe. Mnogi misle da je riječ o mitu starom tisuće godina, no zapravo je izvor Platon koji u dijalozima 'Kritija' (nedovršeno) i 'Timej' iz 360. godine prije Krista govori o otoku visoke civilizacije uništenom potresom ili potopom 9400 godina prije Platonovog vremena. Veliki filozof Atlantidu je 'stvorio' kao ilustraciju svojih političkih teorija, a možda su mu inspiracija bile prirodne katastrofe pojedinih lokaliteta poznatih starim Grcima.

Atlantidu je opisao kao veliki otok 's one strane Heraklovih stupova' (ili Sicilija ili Gibraltar), s plodnom i naprednom poljoprivredom, s obiljem zlata, izvorima tople i hladne vode, pod vlašću Atlanta i deset careva koji su donosili zakone i sudili. Uživali su u sreći i bogatstvu dok nisu zaratili sa susjedima, Grcima koje su predvodili Atenjani koji su u ratu pobijedili i zaustavili širenje Atlantiđana.

Kroz cijeli ostatak antike, osim kod nekih Platonovih sljedbenika, a pogotovo kroz Srednji vijek Atlantida je bila ili nepoznata, ili shvaćena kao Platonova fabrikacija, sve dok je nisu 'otkrili' humanisti nakon 16. i 17. stoljeća. Primjerice, 1627. je Francis Bacon napisao roman 'Nova Atlantida' o utopijskom Bensalemu, a u 19. stoljeća smještali su se u srednju Ameriku i povezivali s Majama i Aztecima. Smještali su je svuda, od Sredozemlja, preko Atlantika i Kariba, sve do Skandinavije, čak i Indonezije.

Za početak, dakle, nije riječ o mitologiji nego o fikciji jednog pisca, makar i tako važnog kao što je bio Platon. Očito, tajnovitost priče bila je dovoljan mamac. A onda se na to nalijepila teza da je posao arheologa da razotkrivaju tajne, nalik Schliemmanovom otkriću Troje. No arheologija je nešto drugo i nešto više. I na koncu, ali vrlo važno, ovakve misterije lakše se šire kad o njima nema dovoljno povijesnog materijala. Čak i kod Platona o Atlantidi je napisano nekoliko kratkih pasusa. No, tko bi nakon riječi o masivnim palačama, zlatu, srebru, kipovima dupina i svim drugim čudesima odolio poželjeti da je takvo mjesto doista postojalo.

Ono što je zanimljivo jest da je slika o Atlantidi od Platona naovamo značajno iskrivljena. Za grčkog filozofa ona je bila opasna, agresorska država čiji je jedini cilj bio podjarmiti Atenu, koju je Platon također idealizaro i opisao je kroz fikciju. Atlantida je u toj priči mjesto koje je u svojoj veličini postalo pohlepno, i pokrenulo imperijalističke ratove protiv okolnih naroda. A Atena, ma koliko bila manja i materijalno slabija, uspjela se othrvati i trijumfirati, donoseći slobodu atlantiđanskim robovima. Nakon takvog ratnog poraza razorni potres i poplave donijeli su Atlantidi zasluženu kaznu. Dakle, nikakav opis povijesnih događaja, nego primjer kako mogu završiti utopije koje prerastu same sebe, i kako pravedna država kakvu je Platon zamišljao pobjeđuje svaku silu. Odlomci o Atlantidi i njezinoj sudbini zapravo su svojevrsni nastavak Platonovog kapitalnog djela 'Država' u kojem je razradio svoj model idealnog političkog sustava — Atene. Dva i pol tisućljeća kasnije, slika Atlantide postala je sasvim drukčija, rekli bismo zlikovac je postao pozitivac.

No, kako znamo da Atlantida nije nikad postojala? Prvo, tu pričo ne možemo svrstavati u mitologiju, jer grčki mitovi su tradicionalne priče, često nepoznatog podrijetla, koje se šire kroz duže vrijeme i mogu se naći na brojnim izvorima, od zapisa, preko umjetničkih djela do arheoloških ostataka poput grnčarije. Kod Atlantide postoji samo jedan izvor, Platon. Prije njega nikad nitko nigdje nije ni spomenuo Atlantidu. Sasvim je nevjerojatno da tako veličanstveno društvo nigdje ne bi bilo opisano, makar i kroz opis prirodne katastrofe koja ga je uništila.

Mit je, dakle, nastao mnogo, mnogo kasnije. Uz već spomenuta djela koja spominju Atlantidu, najvažnija 'cigla' u tom zidu po svemu sudeći je učenje stanovite Helene Blavatsky, ruske mističarke nastanjene u SAD-u. Tamo je u sedamdesetim godinama 19. stoljeća stvorila vjerski pokret nazvan teozofija, a u svom ključnom djelu 'Tajna doktrina' iz 1888. navodi Atlantiđane kao jednu od sedam rasa iz kojih je izašlo čovječanstvo. Doduše, ona je isto tako tvrdila da postoje nevidljive svemirske meduze, lemuri s očima na potiljku i ljudi budućnosti na Veneri. Slično je mudrovao i američki kongresmen Ignatius Donnelly, po kojemu su sve antičke civilizacije proizašle s Atlantide. Zajedničko njima dvoma je nepažljivo čitanje Platona, a arheologija kakvu je danas znamo nije ni postojala da bi mogla 'testirati' njihove teze.

I tako je rođen mit, i to mit da civilizacije dvojbene boje kože nisu mogle uspjeti bez pomoći superiornih bića 'čiste krvi'. Otud potječe i druge slične teorije. Kako bi, recimo, konkvistadori mogli objasniti napredne civilizacije u srednjoj i južnoj Americi, nego kao plod nekih mitskih, naprednih ljudi? Neće valjda priznati da su tamošnji 'divljaci' mogli bilo što smisleno izgraditi? Odatle preko kolonijalizma do nacizma samo je mali korak. Nije svatko tko vjeruje u  Atlantidu nacist, ali ova je priča nacistima iznimno privlačna.

Današnja arheologija je ipak nešto drugo, predstavlja tumačenje ljudske kulture kroz materijalne ostatke. Nije joj uloga dokazivati je li nešto postojalo, nego izučavati arheološke dokaze. A o Atlantidi ne samo da nema nikakvih materijalnih ostataka, nego ni današnja tehnologija nikad nije otkrila bilo kakvu veliku kopnenu masu pod morem tamo gdje je Platon smjestio 'svoj' otok veći od sjeverne Afrike i pola Turske zajedno. Dakle, ne postoji ništa osim onih par filozofovih rečenica, isto kao što Atena kakvu je Platon opisivao nije baš postojala. U njegovim djelima spominju se tri građevine koje nisu postojale u isto vrijeme: zid oko Akropole, Atenin hram i fontanu na Agori.

Zato je tu pseudoarheologija, zanimacija ljudi koji odbijaju znanstvenu metodologiju i dokaze, a umjesto toga svaki predmet prilagođavaju svojim teorijama i proglašavaju ih dokazima prema nimalo ne odgovaraju stvarnom kontekstu. No, kako se možemo uvjeriti, takav način razmišljanja čest je i na drugim područjima ljudskog djelovanja. Sjetimo se medicine. I nemojte misliti da se time bave opskurni krugovi, jer 'dokumentarci' o 'drevnim izvanzemaljcima' i paneli 's ruba znanosti' imaju svoje mjesto i na naizgled ozbiljnim platformama.